Nervoza se sad već može rezati nožem. Ankete su se u samo nekoliko mjeseci “okrenule na glavu” i od sigurne pobjede i želje za revolucionarnom dvotrećinskom većinom (koja se nešto manje spominje posljednjih dana) stvari su za HDZ naglo postale dramatične.

Iako anketne brojke kod malih razlika ne treba shvaćati odsudno (o čemu se može štošta priupitati engleske laburiste), histeriju koja polako nastaje zbog brojki posljednjeg ispitivanja javnog mnijenja po kojem se Kukuriku koalicija vratila u vodstvo nemoguće je ne osjetiti.

Pritom njen epicentar nije samo u odjednom zbunjenom Trgu žrtava fašizma na kojem se već dugo osjećao isključivo miris nadolazećeg trijumfa, već se nelagoda sasvim jasno da osjetiti i u domaćim medijima, koji su već dugo solidno disciplinirani u stranačkom stroju koji je imao domarširati na Banske dvore. Stvar se sad, dakle, gadno komplicira i za sve one koji su se nadali dealovima s budućim vladarima. Jer, što ako “nerazumni dripac” s kojim se nije jednostavno dogovarati onako kako to na Balkanu rade odrasli ljudi – ostane premijer? A karte u korist “naših” su već bačene na stol?

Rezultat svega toga je za prosječnog konzumenta javnih zbivanja sličan kao dosad – u pričama iz politike i društva ne nedostaje bizarnih bedastoća koje skoro da se ponosno presijavaju u vlastitoj neinformiranosti i propagandnoj nabrijanosti. Samo su stvari sada za nekoliko stupnjeva jače. Kao da je netko volumen besmislenosti i ludila navio do kraja.

Kako je, međutim, javna i medijska scena u Hrvatskoj temeljito godinama destruirana, sve te medijske i političke fantazmagorije imaju tretman ozbiljnih tema, o kojima se rade posebne emisije, gdje se ljudi u tamnim odijelima upinju izgledati što ozbiljnije i cijela javna rasprava se odvodi u smjeru istraživanja ruda i gubljenja vremena, uz poruku o tome, kad su već Karamarko i plinski jurišnici uprskali pa ne ide drugačije, da su svi političari neradnička i parazitska bagra.

Što može proizaći iz kreiranja takvog javnog raspoloženja vrlo je jasno svakom tko ima najelementarnije znanje iz povijesti.

Osim HDZ-ovih skoro redovnih pressica, na kojima se njihovi političari skoro redovno politički i ljudski blamiraju falsificirajući notorne činjenice (primjerice, Jandrokovićeva nedavna prijesna laž o tome da je Državni zavod za statistiku skrivao desezonirani rast BDP-a, kojeg su objavili u istom priopćenju kad i onaj o realnom rastu – koji se, pritom, oduvijek u Hrvatskoj uzimao u obzir kao referentni podatak), eklatantni primjeri obesmišljavanja stvarnosti mogu se naći, primjerice, u medijskom tretmanu druge godišnjice ulaska Hrvatske u EU.

Pa je tako Hrvatska uporno predstavljana kao jedina zemlja koja pada nakon ulaska u članstvo, te se vade statistike po kojima je Hrvatska “na dnu”, pa se, kako bi se pokazalo loše povlačenje novca iz EU fondova zbrajaju i sve članarine koje plaćamo za EU institucije, e ne bi li ispalo da se “nije isplatilo” ući u Uniju, jer je, jasno, aktualna Vlada nesposobna… Malo je doista zamorno ponavljati, ali stvarnost je brutalno drugačija: Hrvatska je u EU ušla u vrijeme globalne krize, za razliku od svih ostalih sličnih zemalja, pri dnu EU ljestvica nije se obrela sad, već je tamo jako dugo – s tim da je EU najelitniji svjetski klub, a ne “zonska liga”, a sama EU u izračunu o povlačenju novca iz fondova ne uzima u obzir članarine, već uplate u zajednički proračun (i isplate iz istog).

Kako je to nesretno domaće gospodarstvo baš u najgore vrijeme konačno izašlo iz recesije, i sudeći po svim podacima, dodatno ubrzava, omiljena priča Središnjice i medijskog jatakluka o beskrajnoj i možda namjerno izazivanoj krizi je propala, pa je valjalo domisliti novu ugrozu Hrvatske, Hrvata i hrvatstva kao takvog.

Kocka je pala na iseljavanje; nesposobna (i vjerojatno zlonamjerna) vlast tjera Hrvate u egzodus, na stravičan rad u europsko inozemstvo. Hrvatska ostaje bez najboljih sinova i kćeri, barata se sa stotinama tisuća iseljenih i sveopćom kataklizmom. I to danima, tjednima, feljtonistički… Stvarnost je, međutim, opet notorno jasna – za to smo se i borili. Odnosno, otvaranje tržišta rada u EU nije nikakva ugroza, već prilika za hrvatske građane. Odlazak na rad u zemlje Unije, pritom, normalna je pojava u ostalim članicama. Samo je ovdje znak biblijskog potopa.

Uostalom, pofali li nam građana, samo otvorimo granice imigrantima. Pa ćemo naučiti vrijednu lekciju o tome kako “živimo u užasnoj državi”.

Za koju, veli naredna fantazmagorija, radimo 181 dan u godini. Izračunala je to udruga Lipa, koja nas upozorava da stenjemo pod okovima nezasitnog državnog moloha. Hrvatski Tea party, dakle, ima miris čaja od lipe i doživljava se krajnje ozbiljno, uz škrgut zubi usmjeren kontra “uhljeba” i političkih parazita (a to su, naravno, svi).  Dođe čovjek da poželi da se vrati predBraunovski Milanović, poludi za još jedno sto puta, ukine poreze i svakom građaninu za svaku uslugu izda poseban račun. Recimo, za prelazak ceste (koju je netko sagradio). Šetnju parkom. Odlazak na plažu. Ekonomsku cijenu obrazovanja i zdravstva da se ne spominje. Ukidanje mirovina također. Socijalna pomoć? Fuj, komunizam.

No, ako ste umorni od količine gluposti kojima smo svakodnevno zasipani (Hrvatska kao Grčka, blagi Bože!), popijte energetski napitak. Jer, histerija je tek počela. Narednih pola godine počinje prava kampanja. A kako je Milanović odbio “umrijeti”, nije teško naslutiti da nas ultimativne ludorije tek čekaju.