Blažen u svojemu pravovjernom prostaštvu, profesor Mato Vidović – ravnatelj umaške osnovne škole »Marija i Lina« i jedan od viđenijih lokalnih HDZ-ovaca – ne krije zašto je školskoj službi za održavanje zapovjedio da s fasade ukloni mural Mirona Milića na kojemu su se riječima i nacrtanim prstima nabrajali njemu nerazumljivi ekološki postulati: reuse, reduce, recycle, reinvent, reuse, reduce…

Ne krije da se na taj barbarski čin prefarbavanja najnovijeg umjetničkog djela hrvatskoga likovnjaka poznatog u zemlji i u svijetu odlučio iz viših razloga – braneći svetu vjeru katoličku i ugroženu domovinu Hrvatsku.

Kao da je slutio da bi se ta zidna slikarija mogla kositi s njegovim poimanjem morala i ostalih temeljnih vrijednosti hrvatskoga naroda, ravnatelj je organizatore festivala nezavisne umjetnosti Indirekt – kojima je velikodušno dopustio da se u sklopu njihova street-art programa oslika jedan školski zid – pedagoški upozorio »da je to hrvatska osnovna škola«, pa da stoga »paze da ne bude vulgarnih i neprimjerenih sadržaja koji bi mogli nekoga uvrijediti«, da poruka murala, štoviše, »ne smije biti vulgarna niti provokativna niti politički motivirana, to jest ništa što će izazvati pozornost u bilo kojem smislu«, a »ukoliko i bude neki tekst, da to bude na hrvatskom jeziku«.

Ali zaludu sva upozorenja, jer je po povratku s puta – za vrijeme kojega je učestalo gnjavljen telefonskim pozivima uznemirenih građana i njihovim pitanjima »zašto je dopustio da se na grafitu vide tri prsta«, »zašto je dozvolio da se na školi crtaju četnički pozdravi«, zašto ovo, zašto ono… – imao što i vidjeti: zidni crtež s kojega su ga u oči bola »istaknuta tri prsta« i engleski tekst iz kojega je uspio pročitati tek to da nije napisan na hrvatskom jeziku. Shvatio je ravnatelj da organizatori Indirekta nisu udovoljili njegovu zahtjevu da na školskoj fasadi ne osvane »ništa što će izazvati pozornost u bilo kojem smislu«, pa je zatražio njihovo pojašnjenje.

Nije ga se, naravno, dojmila njihova priča o prstima koji ilustriraju »čisto nabrajanje«, niti ga je takvo tumačenje poljuljalo u uvjerenju da bi taj »dvosmisleni crtež mogao izazvati dugotrajne polemike i pritiske«. Stoga je od odgovornih iz Indirekta direktno zatražio da uklone mural, a kad su oni neodgovorno odbili njegov zahtjev, pravdajući se tobožnjim nedostatkom sredstava, ravnatelj je pronašao i sredstva i način da prefarba neželjenu crtariju. A pronašao je i prave riječi da javnosti otkrije glavni razlog svoje kulturocidne intervencije: »Tako nešto da nam bude na školi kad nam razapinju Stepinca je nedopustivo!«

Obrana »razapetoga Stepinca« toliko je svet argument da se njime dade prefarbati ne samo ekološki motiviran mural Mirona Milića, nego primjerice i »Golgota« hrvatskoga ekspresionista Marijana Trepšea na kojoj bi – premda je naslikana 1920. godine – neki suvremeni katolički taliban hadezeovske provenijencije također mogao prepoznati troprsti »četnički pozdrav«. A i sve one slike Isusa Krista i svetaca koji su podigli tri prsta na blagoslov, također bi mogle nestati pod premazom pravedničke piture i uz pokliče bojovnika duhovne obnove: »Tako nešto da nam bude u crkvi kad nam razapinju Stepinca je nedopustivo!«

Ako nakon galerija i crkava, osvetnici »razapetoga Stepinca« nahrupe i u arhive i knjižnice, hoće li imati dovoljno farbe da zaliju sve one fotografije na kojima se vidi kako ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić polaže prisegu s tri prsta podignuta u »četnički pozdrav«, te kako s jednakim brojem ispruženih prstiju na vjernost domovini prisežu i svi endehazijski ministri, i pripadnici Ustaške vojnice i Domobranstva…? I hoće li ih u tom prefarbavanju jednako gorljivo bodriti polupismeni šovenski portali, poput onoga HOP.hr, s kojega je i pokrenuta hajka na Mirona Milića, klišejski etiketiranoga kao »mrzitelja Hrvatske koji vodi specijalni rat protiv zemlje koja ga hrani«?

Hoće li, s druge strane, itko slijediti primjer umaškoga gradonačelnika Vilija Bassanesea koji je javno osudio sramotni čin školskog ravnatelja Mate Vidovića, a Mironu Miliću ponudio da izabere zid na kojemu bi o gradskom trošku naslikao mural kakav poželi? Hoće li se o ravnateljevu nasilju nad Milićevim radom izjasniti npr. ministar obrazovanja Vedran Mornar?

Ili će se o ovoj epidemiji cenzorskoga ludila – koje je krenulo od Dubrovnika i Zadra, pa evo stiglo i do Umaga – izjasniti samo SOA, sigurnosnom procjenom da umjetničke slobode u Republici Hrvatskoj predstavljaju izravnu prijetnju očuvanju javnoga reda i ustavnoga poretka?