Na malim ekranima odnedavno se vrti i reklama za najnoviju verziju odnosa s mobilnim operaterom, u kojoj se poručuje kako je najbolji odnos ovisnika o mobitelu i onog tko na njemu zarađuje bez ugovora. Šatro, nema tu ugovora pa će svaki trošak po glavi korisnika biti lakše podnijeti.

Sve je i ilustrirano scenom vjenčanja gdje svećenik pita nazočne ima li tko što protiv da se mladenci uzmu, a preko pola gostiju diže ruku u zrak ne bi li prisnažilo koliko je to pogubna ideja. Opako su to odigrali marketinški stručnjaci, jer nije se ni teško složiti s istinom da je svaki ugovor potpisan na duže staze u konačnici pušiona, pa tako i taj famozni brak. Obvezati se cijeli život na bilo što, jednostavno nije normalno i brate pritisak je, a druga je stvar što su nam te neke potpisane ugovorne obveze preci nametnuli kao ultimativno ispravan način ponašanja i življenja.

– E da sam barem prije deset godina bila išta financijski pismenija, ne bi nikad ušla u taj kredit za stan – kaže ona.

Zašto, što se promijenilo pita on, makar zna da ovu bitku ne može dobiti. A volio bi da može, jer starinskog je on kova, željan neke svoje nekretnine k’o onaj jež u Ćopićevoj »Ježevoj kućici«, odgajan da joj teži i kad je to posve suludo, da makar virtualno tu gradi dom. Virtualno jer banka je vlasnik da ga jebeš, barem još jedno dvadeset godina. U nje je stoput boljih razloga da žali zbog kredita, od onog da zbog tog kamena oko noge ne možeš živjeti kao čovjek, do činjenice da se sve čini kako će se prije ili kasnije to tržište na kojem se u nas iznajmljuju i unajmljuju stanovi, suprotno našoj vjekovnoj praksi, urediti taman tako da se u isti čas može biti i podstanar i živjeti k’o gospodin čovjek. Uostalom, zašto i to ne bi moglo biti uređeno kako je uređeno u onoj naprednoj, zapadnoj Europi. Ako smo već njen dio, problema, je li, ne bi trebalo biti!?

Prazne kuće

Gosta od tri dana sve to i ne impresionira puno. Razumije on svu tu muku, ali i ikreno vjeruje da je sva ta priroda ostala takva netaknuta možda ponajprije zbog činjenice da je nema što uništiti, ni ljudi ni strojevi. Zato googla da odredi izletišta, pa se svi raduje bilo penjanju na Bijele stijene, ili spuštanju do Zelenog vira. A google kao google ne zna uvijek baš sve, promakne mu katkada stanje na terenu. Promakne mu, recimo, da je do Zelenog vira vodi cestica taman takva da se na njoj snimi koja epizoda onih ludih dokumentaraca gdje kamiondžije voze po najgorim svjetskim putovima. Uska da se automobili jedva mimoići tu i tamo mogu, kamenje što se ruši na nju, rupa do rupe, nizbrdica velika. I ajde što je tako, ali da je ovo k’o u Europi, pa bilo bi nekog znaka, neke obavijesti, nekog upozorenja da može i drugačije. Uglavnom, pretrneš sav od straha, a kad dođeš na odredište tamo divota od prirode. Divota i djevojka na info pultu koja lijepo kazuje da ima još nekih varijanti za spustiti se s ceste do Zelenog vira. Samo, tko je znao i gdje bi junaka da ljude obavijesti!?

– Ako se ovo ne može riješiti nekim sredstvima EU fondova, onda k vragu što može – reče jedan od gostiju što su taman na Dan državnosti odlučili napraviti šetnju po tom zelenilu.

Istina o nama 

I tu negdje između hrvatskih barjaka na pročeljima goranskih kuća i strave od ceste što vodi do izletišta od kojeg bi Slovenci i Austrijanci napravili čudo za štancanje eura, smjestila se jedna od istina o nama i našem dvogodišnjem članstvu u zajednici europskih naroda. Ugovor potpisali jesmo i to poprilično dobro raspoloženi, ali smo ga slabo čitali, pa čak i one njegove odredbe koje bi nam trebale donijeti dobro. Niti smo povukli nekih sredstava, niti smo se počeli zabavljati »trivijalom« kao što je, zašto ne, sređivanje stanja na tržištu gdje se stanovi za život unajmljuju i iznajmljuju. Članstvo je to kojim se od prigode do prigode dičimo, recimo kad prelazimo lako granice europskih zemalja, ili kad nam se djeca pokušaju pa još i uspiju školovati vani, ali je i članstvo kojeg lako diksreditiramo poglavito u ime nekih svojih dnevno političkih potreba i frustracija, dok tražimo krivca za puku činjenicu da ne znamo ni komadić ceste asfaltirati.

Prije dvije godine stavili smo potpis na ugovor koji se i dalje ne čini najgori na svijetu. Samo, u taj smo odnos ugovorni donijeli i previše svojih frustracija, a to nikada nije po ugovor dobro. A opet, dvije godine su malo za išta osim za posvemašnje nesnalaženje, bilo da u brak stupate, bilo da se vežete za novu bezugovornu uslugu mobilnog operatera, ako takve uopće ima. Neki pametni, mladi i poduzetni svijet pravila je već shvatio, pa pišu programe, konkuriraju, apliciraju, trguju, putuju, uče. Oni što državu vode tek trebaju izvući noge iz kaljuže u koju su se, i u koji su nas, dotjerali. Nakon dvije godine članstva, jasno je samo da igra zapravo tek počinje. Europa je još uvijek tu negdje, pred našim vratima.