Stanite, sram vas bilo, jeste li branili državu da možete udarati druge, koji ne misle kao vi, pitao je u mikrofon intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci Oliver Frljić, nakon što je jedan od onih koji ne podnose njegov lik i djelo fizički nasrnuo na drugog čovjeka.

Dogodilo se to za vrijeme performansa upriličenog pod nazivom »Otkaz Frljiću i Blaževiću«, kojim je otvoren festival »Riječke ljetne noći«. I nije sve ostalo na tom pokušaju boks meča. Na riječkog  pročelnika za kulturu Ivana Šarara za vrijeme performansa fizički je nasrnuo nekakav »aktivist«, dok je jedan sredovječan čovjek Frljiću u lice izurlao pitanje: »Objasni mi što si napravio za ovu državu?«

Beskompromisni kazališni redatelj tako je još jednom uspio u nakani da nas suoči s agresivnim tipom takozvanog domoljublja, koji zazire od propitivanja i uopće teško podnosi slobodu za koju se navodno borio.

Agresivni tip takozvanog domoljublja, a nositelji su mu uglavnom ratni veterani, ne podnosi drugačije mišljenje, a najviše ga uzrujavaju hrabri ljudi, koji mu se usude suprotstaviti i jasno reći da je u pitanju nezdrava pojava.

Oliver Frljić bez sumnje je hrabar čovjek, kakvih na istaknutim mjestima u hrvatskoj kulturi ima toliko da ih se može prebrojati na prste jedne ruke.

Predstava se otvara tekstom kojim se građanima i građankama Srbije poručuje: »Zbog vas smo u Srebrenici pobili osam hiljada muslimana u sedam dana, zbog vas smo protjerali 850 hiljada Albanaca s Kosova, zbog vas smo snajperima čuvali Sarajevo, zbog vas smo granatirali Dubrovnik…«

Možete li zamisliti kako su Frljićevog Đinđića, premijerno izvedenog i igranog u beogradskom Ateljeu 212, primili srpski nacionalisti? U jednom dijelu te predstave doslovno se povraća na zastavu Srbije.

Možete li zamisliti kako je taj čin primljen u »domoljubnijijm srpskim kućama«, gdje na zidu jedan do drugog vise Ratko Mladić i Sveti Sava?

Slovencima je pak Frljić pod nos gurnuo izbrisane, najsramotniju poslijeratnu epizodu slovenske politike i društva.

Hrvatsku je još jednom podsjetio na ubojstvo Aleksandre Zec i njezine obitelji, a svoje kolege na nečasnu ulogu koju su igrali u olovnim ratnim vremenima.

Zbog toga u redovima radikalnih desničara, agresivnih »domoljuba«, Olivera Frljića mrze ustrajno i strasno. Svojim pristupom umjetnosti, odnosno svojim shvaćanjem uloge umjetnika u društvu, Frljić nije dobio previše simpatija niti u liberalnijem dijelu građanstva.

Govoreći o mržnji koju je sebi na vrat navlačio pišući o onodobnim zabludama i deformacijama, Miroslav Krleža rekao je da je njegov posao sličan poslu kirurga. Moram otvoriti tijelo da bih ga mogao liječiti, po sjećanju citiramo velikog pisca.

Oliver Frljić na istom je poslu. Svojim predstavama i performansima on otvara tijelo društva i suočava nas s njegovim bolesnim organima. Agresivci koji na javnim mjestima fizički nasrću na ljude zbog različitog mišljenja vrlo su ozbiljni simptomi bolesti, koju u Hrvatskoj već dugo ne liječimo.

Svakodnevica nam svjedoči da je bolest zapuštena i napreduje. Osjećamo je, naravno, na vlastitoj koži; osjećamo je na ulici, na stadionima, na radnim mjestima…  Osjećamo sve manje slobode, sve manje prostora za slobodno mišljenje. Na to, uz ostalo, upozorava i tužni riječki događaj što ga je upriličio kazališni redatelj Oliver Frljić, liječnik koji je otvorio tijelo i progovorio o teškom stanju organizma.