Foto Nenad REBERŠAK
Gdje su decidirani zakonski i akcijski odgovori ove vlade protiv raspirivanja mržnje? Je li ministarstvo sporta razmontiralo nogometnu »močvaru«? Je li se adekvatnim mjerama djelovalo na aparat HNS-a?
Dok se Karamarko u Kanadi bavi predizbornim manipuliranjem hrvatskim emigranatima pa im, u to ime, drži predavanja o navodom teroru Jugoslavena u današnjoj Hrvatskoj, i za taj jeftini cirkus naplaćuje skupu kartu od 100 dolara po osobi, Milanović se oglašava sa Plitvica, besplatno.
Tamo u Kanadi hrvatska tema je, dakle, Jugoslavija, a ovdje, naravno, svastika na Poljudu, eto ih, dvije sestre blizanke i dva podsjetnika na to da se ova zemlja stalno vrti u radijusu autodestruktivog ludila.
Naš šestar ne zahvaća dalje, fućkaš to kako ćemo postati radišna i uspješna zajednica, kad se dovijeka možemo zabavljati pljesnjivim drangulijama iz podrumskog krameraja i primati socijalnu pomoć. A onda grobno tuliti kako nas cijeli svijet prezire i podcjenjuje.
Dozlogrdi čovjeku na sve to trošiti riječi, ali što da se radi. Moraš se baviti činjenicama, a ne fikcijama, ali fikcije su kod nas najvažnija činjenica.
HUP je jučer održao veliku konferenciju o tome kako dalje, ali takve stvari su ovdje poslovično u stotom planu.
I kao što Karamarko davi sve po redu komunizmom i bivšom državom – pa jasno da je to smišljeno za potpaljivanje, nije ni on tako bedast da misli to što govori – tako se i Milanović sada zgraža nad kukastim križem na nogometnom igralištu lamentirajući o tome kako se zagađivanje javnog prostora simbolima i porukama mržnje ne može spriječiti »ni organizacijski, ni policijski«. To jest, njegova je vlada oko toga nevina, s time nema ništa.
To, međutim, također nije istina. I u drugim društvima bilo je i ima problema s govorom mržnje, s prljavim grafitima, rasizmom, urlanjem na stadionima i s propagandom neonacističkih skupina.
Ali onda vlasti ne sjede skrštenih ruku nego donose i uvode politiku koja će tome biti brana.
Pa evo, u Kanadi, na primjer, gdje Karamarko upravo peca dijasporu babarogama iz SFRJ, šaranje grafita – a posebno onih koji u društvo unose netrpeljivost i strah – kazneno je djelo koje se sankcionira visokim novčanim kaznama. Plus odštetama za oštećenu imovinu. Plus radom za opće dobro. Plus, ako su počinitelji maloljetni, zakon tereti roditelje za svu nastalu štetu.
Plus, sud može odrediti da se presuda upiše u kriminalni dosje, što je nezgodna stvar kod zapošljavanja i apliciranja za razna druga prava. Ali ni to još nije sve. Glavni grad Ottawa ima dodatni program s nizom detaljno razrađenih mjera protiv grafitera.
A gdje je takvo što kod nas? Gdje su decidirani zakonski i akcijski odgovori ove vlade protiv raspirivanja mržnje? Je li ministarstvo sporta razmontiralo nogometnu »močvaru«? Je li se adekvatnim mjerama djelovalo na aparat HNS-a?
Da, da, ima dosta bukača i huškača koji se sada ograđuju od nacističkog Hakenkreuza. Jedan od njih je, uostalom, i šef HDZ-a koji u Kanadi upravo raspaljuje niske strasti.
Ali gdje je, na kraju vašeg mandata, ta vaša politika, Milanoviću?