Još jedna kost je bačena, jadna li nam majka. Sve je obuzela priča oko Karamarka i Udbe kao da nam život ovisi o tome. Narodne mase, koje bar deset godina nisu bile čak ni u kinu, upecale su se na taj novi politički triler, pogađaju tko laže i navlače na svoja oznojena tijela odore suprotstavljenih vojski.

A svi, i Karamarkovi i Manolićevi, misle to što misle sasvim napamet.

I pritom, sve dok istina nije razotkrivena – a slabi su izgledi da će se ona razjasniti do izbora ako to uopće ikad i bude – ni jedna navijačka strana, kao ni u pokeru, neće imati pojma kakve karte onaj drugi ima u rukama, četiri kralja, tri sedmice ili nešto sasvim bezvrijedno oko čega se hladno blefira.

No, dok se na tu temu do daske ne rasplamsaju strasti prema tabloidnim senzacijama, ne bi li preventivno bilo bolje trezveno promisliti o jednoj stvari.Ma koga je zapravo danas još briga je li Tomislav Karamarko u osamdesetima uistinu bio Udbin doušnik ili mu njegov bivši šef i mecena Žozef Manolić sada sapuna dasku? Odnosno, hajde da vidimo što dobivamo kad i ako saznamo u čijem grmu leži masni zec. Što itko dobiva?

Pa sve kad bi nam ove sekunde i pao u krilo odgovor na lascivno biografsko pitanje o eventualnoj sekvenci udbaške karijere šefa HDZ-a, koji trenutno kipti od želje da u svoje pravovjerne ruke uzme lustracijski mač, to, budimo realni, nikome ne bi donijelo nikakvo bitno novo saznanje o profilu i karakteru Tomislava Karamarka, a ni Jože Manolića, ako nekoga o njemu zanima još štogod osim svega onoga što već znamo.

Pitanje Udbe i Karamarka ima težinu jedino kad govorimo o vjerodostojosti političara koji želi sjesti u Banske dvore i upravljati ovom državom, pa onda nije lijepo čuti ako takav frizira svoju prošlost. Vjerodostojnost je, naravno, potrebna, to je osobina časnih ljudi, ne želimo ovdje, božesačuvaj, reći da nije.

No zašto bi za javnost bilo baš tako strašno važno ako se Karamarko prije 30 godina možda i sastajao po kafićima s nekim žbirovima da bi im prenio što je rekao netko od tadašnjih studenata o samoupravnom socijalizmu, Bleiburgu, Miki Špiljaku i Bakariću?

Prvo, takva aktivnost, objektivno nižega reda, pa još u doba kad se komunistički aparat neumitno raspadao, sve kad bi i bila riječ o istini, nije ni za koga mogla imati nikakve ozbiljne posljedice. Da i jest, već bismo o tome nešto čuli i znali. Dakle, pustimo to da se raspetljava kako već zvijezde budu odredile.

Pustimo tim prije zato što o Karamarkovoj vjerodostojosti ionako nisu potrebni nikakvi novi traktati i doktorati, ta je stvar već poznata i općepoznata.

Pa čovjek je sam – od svoje volje – prvo radio za Manolića, i to kao šef njegovog kabineta, a onda ga se odjedom počeo groziti kao udbaškoga satrapa. Onda, bio je glavni Stipi Mesiću u kampanji, zatim i Mesićev savjetnik, da bi danas s njime završio na ratnim sjekirama. Sanaderu je bio šef tajnih službi i ministar policije, kome su po definiciji morale biti dostupne sve tajne tadašnje vladavine, a danas se drži kao da je u to doba bio vozač ZET-ovog autobusa. Jadranka Kosor ga je pred kamerama nanovo primila u HDZ, a on ju je mrtav hladan izbacio iz stranke. Za vrijeme Juge radio je u Državnom arhivu, a sada tvrdi da je bio politički progonjeni disident.

Ako to nije dosta za ocjenu nečije vjerodostojnosti, ne znam što još treba. A onome kome se Karamarko sviđa takav kakav jest, sigurno ne bi smetala ni Udba.