Vijest kaže da se devet tvrtki iz naše zemlje dogovorilo da će zajedno otputovati na pomorski sajam Iran Sea Expo u Teheranu i pokazati svoj asortiman klijentima iz Irana i drugih azijskih zemalja. I – eto ih tamo.

Iran je dugo pod međunarodnim sankcijama zbog svog nuklearnog programa, sankcije, naravno, obavezuju i političko vodstvo Hrvatske. Ali njihovo je ukidanje sada na vidiku, tako da je prezentacija ovih naših poduzeća u Teheranu svakako pametna stvar.

No opet, nitko od tih naših izlagača još nije dobio neki posao, nema potpisanih ugovora i nisu pala nikakva obećanja za biznis.

Zato se studenti novinarstva svakako, a i svi drugi, mogu zapitati ima li smisla, i nije li pretjerano, raširiti takvu informaciju na drugoj i trećoj stranici, kao što je to jučer učinio Večernji list, kad ona (još?) nema nikakvoga, a kamoli spomena vrijednog epiloga.

No u Hrvatskoj je ta odluka apsolutno ispravna. U nekoj drugoj zemlji vjerojatno ne bi bila, ali tu, kod nas, baš pun pogodak. I to zato što se ta vrlo obična vijest o putu devet delegacija na neki sajam u Aziji, u našem kontekstu primarno tiče mentaliteta, a ne gospodarstva.

Jer ovdje je mentalitet takav da su i građani i poslovna zajednica stalno ljuti jer im država nije osigurala ono što misle da im pripada. Država, žale se mnogi, pa čak i doktori ekonomije, ne otvara radna mjesta. Država ne industrijalizira zemlju. Menadžeri se u TV emisijama jadaju da država nije organizirala njihove tvrtke da zajedno nastupe na zainteresiranim tržištima. Država im nije javila. Nije ih okupila da se nešto dogovore u zajedničkom interesu. Ne garantira im se ovo ili ono, a rizik ideja je uvijek velik. Njihov se namještaj na prodaje, ali ne zato što je ružan, a skup, nego zato što im država ne pomaže.

Država, ponavljaju, nema strategije, magična riječ »strategija« povlači se desetljećima javnim prostorom kao zmijski rep. Na državu su bijesni i seljaci jer je cijena kukuruza preniska, jer im je ogromni traktor koji su uzeli na zajam preskupo otplaćivati i jer ljeti bude strašno vruće i usjevi im se suše. Obrtnici prozivaju državu da ih je izdala jer su se kupci preselili u trgovačke lance i oni više nemaju prometa. Svi koji su nezadovoljni i neuspješni najviše vole reći: »Pa vidiš u kakvoj državi živimo«.

Ma da, naravno da državi treba prigovarati i uvijek tjerati sve vlade i administracije da bolje rade posao, pogotovo kad je stanje drastično loše.

Netko je rekao da svoju državu mora neprestano kritizirati svatko tko je voli.

Ali kod nas je osnovni problem to što se ovaj narod prije 25 godina oduševljeno i plebiscitarno izjasnio za kapitalizam i tržišnu ekonomiju, ali u glavama je do dandanas ostao socijalizam s tom paralizirajućom, inferiornom, malodušnom mišlju da se netko drugi, izvan nas samih, dužan pobrinuti za sve, pa čak i za našu privatnu firmu, ako je imamo. Umjesto da se svakome danju i noću vrti u glavi kako može postati konkurentniji i uspješniji i kako će se mijenjati da bi opstao.

Sada se taj isti neizliječeni mentalitet nakačio i na fikciju europskih fondova koje, jasno, treba uzeti do zadnje lipe, što mi zasad nismo u stanju. Ali neće nas ni novac EU-a spasiti ako se sami ne promijenimo i postanemo društvo aktivnih ljudi koji sami traže i hvataju svoje šanse.

Zato ova obična vijest s vrha priče za nas i jest vruća. Pokazuje nam smjer kojim se mora ići. Ili propasti.