Manolićeva medijska optužba, da je Karamarko potkraj osamdesetih radio za Udbu, pokazala se pogubnijom za načelo slobode govora nego za šefa HDZ-a: tek su se dva, tri novinska urednika – a i to tek usputno! – pokazala spremnima Karamarkov program »lustracije« preispitati njegovom vlastitom konfidentskom retorikom, kakvu je bivši šef nametnuo velikome lustratoru. Cijela ta aferica – koja će Karamarku svejedno zapapriti – osvijetlila je, međutim, drugi jedan problem, ozbiljniji od dvojbi o Karamarkovu karakteru, o kojemu, iz slučaja Jadranke Kosor na primjer, ni dosad nije trebalo njegovati naročitih iluzija.

   Jer ako može biti kompromitantna mogućnost da je Karamarko pristajao usitno cinkariti za Udbu, koliko je tek opasna činjenica da je gotovo dva desetljeća u vrhu policijskih i sigurnosnih službi, od kojih ove druge nikad nisu položile račune za zloupotrebe?

   Trula je naime ta opsjednutost Udbom, što posljednjih mjeseci kruži Hrvatskom. Zašto bi Udbina zlostavljanja nama danas bila opasnija nego ono što su činile – nadamo se da više ne čine – hrvatske tajne službe? Kakva je to sljeparija, tvrditi da danas »vladaju udbaši«, i kakva je to izmišljotina, kurentna u pisanijama današnjih »uglednih« kolumnista, da postoji cijela sila jugoslavenstvujuščih udbaša koji udbaškim metodama – valjda nasilnim i protuzakonitim? – provode iste – valjda komunističke i protudemokratske? – ciljeve nekadašnje Udbe?

   No pustimo kiromantiju, i vratimo se činjenicama. Devedesetih, ovdašnje su tajne službe prisluškivale i pratile više od stotinu novinara, nezavisnih intelektualaca i aktivista za ljudska prava. Neki od njih godinama su bili žrtve protuzakonitog praćenja, a neke je pratilo i nekoliko službi odjednom. Tuđmanov HDZ stvorio je parademokratski sustav, demokraturu, koji je nužno proizvodio nepoćudne, pa se njih, je li, »moralo« nadzirati, ako ne već i štogod gore.

   Nikada taj protudemokratski skandal nije procesuiran. Dosjei praćenih, taj deponij denuncijacija, izmišljotina i voajerizma, nisu uništeni, i nije posve jasno gdje su. Nakon što je Mesić 2000. postao predsjednikom, Tomislav Karamarko imenovan je, uz ostalo, ravnateljem Ureda za nacionalnu sigurnost, krovne sigurnosne službe. Za savjetnika je postavio Smiljana Reljića, ravnatelja tajne službe u vrijeme spomenutih prisluškivanja. Protuzakoniti nadzor, taj najveći skandal hrvatske sigurnosne zajednice, zataškan je, a slijedili su novi.

   Ubuduće, Karamarko će opet voditi sigurnosnu službu, pa biti ministar policije, a sada hoće biti i premijer. Zašto vjerovati da neće, politički ostrašćen kakav jest, zloupotrijebiti što je u tim godinama mogao doznati? Zašto da vjerujemo kako odjednom neće početi curiti niske osobne difamacije? Da se neće opet prisluškivati? I zašto, u svom tom crnom mutežu, može biti toliko osjetljivo je li ili nije, štajaznam, u pretpovijesti zbog Vile Velebita cinkao kakvoga studenta? To naime jest važno – ali samo kao prolog drami koja bi tek mogla biti napisana.