Čak i ako se ova situacija prebrodi i lista SDP-a u 8. jedinici bude uključivala Zlatka Komadinu, jasno je da Komadina i Milanović ne mogu zajedno. Jedan od njih mora biti pobjednik koji uzima sve. No, taj se rasplet definitivno ne može očekivati prije parlamentarnih izbora. Ovo su sve taktičke igre – strateška odluka dolazi tek iduće godine, jer na koncu ni jedan ni drugi ipak ne žele štetiti vlastitoj stranci, ako ni zbog čega, a ono – zbog sebe samih i kasnijih vlastitih šansi.

   No, definitivno, ova priča ima dvije strane, dijametralno suprotne, i među njima nema pomirljivosti. Riječ je o različitom mentalitetu, različitom konceptu, različitoj povijesti i različitom gledanju budućnosti.

   Priča jedan: Ibler misli da je Komadina sam sebi uprskao sve svoje dosadašnje šanse, da je dobio priliku biti ministar, od tog istog Milanovića »koji ga nije volio«, da je njegova vlastita krivnja što na toj funkciji nije opstao, da čovjek koji je pokazao da ne može izdržati presing ministarske funkcije sigurno neće moći uspješno voditi ni stranku, ako je ikada osvoji. Također, Ibler se čudi što će Komadini uopće borba za novu šansu, kad SDP više i nije ono što je bio prije 10 ili 15 godina, u Račanovo doba. Ni ideološki ni praktično stranku više ne čine isti ljudi, promijenile su se globalne prilike, promijenilo se stranačko članstvo i profil stranke. Sada, nakon četiri godine obnašanja vlasti, stranka se ponašala jedino kako je mogla, realpolitički, i ideje o nekakvoj »titoističkoj« ljevici u SDP-u više nemaju osnove, drže. Ibler misli i kako Komadina sebe stavlja ispred stranke, šteti joj jer će listu u 8. jedinici učiniti slabijom, namjerno provocira sukobe u vlastitu korist i radi samo za sebe i svoj krug ljudi za koji se na Ibleru smatra da je ispodprosječnih kapaciteta. Smatra se da Komadina želi da SDP izgubi izbore, kako bi sam profitirao, što se smatra neoprostivim.

   Priča druga: u PGŽ-u i u Komadininu krugu, Zoran Milanović apsolutno nije više popularna persona, smatra se da je ponizio i zanemario Rijeku, kako stranački, tako i kroz rad Vlade; smatra se također da Milanovićeva autokracija uništava stranku, zgraža se nad idejama o isključivanju bilo koga iz članstva, bilo da je riječ o Slavku Liniću ili zadnjem članu u nekom slavonskom selu. Smatra se da Milanovićev uski, zatvoreni krug čine nesposobni mladci koji nemaju pojma ni o životu, a još manje o stranci i istinskoj ljevici, da su to pragmatici i klijentelisti kojima stranka služi samo za uhljebljivanja i zapošljavanja, a ne za provođenje socijalno osjetljive politike. Privatizacija u zdravstvu, nuđenje autocesta ili HEP-a na prodaju, to ova struja nikada neće blagosloviti, jer se drži da time SDP gazi samu svoju bit. Smatra se da će SDP time izgubiti izbore, i da je to neoprostivo, jer će izdati vlastite birače.

   Razlike su tolike da je doista nejasno kako se mogu pomiriti. Zato, neovisno kako završila trenutna epizoda s listom u 8. jedinici, potpuno je jasno da će se u SDP-u dogoditi upravo ono što je Milanović nedavno rekao i za državu: ili mi, ili oni. Jedna od dvije struje na sljedećoj konvenciji mora pobijediti, a onaj drugi će morati priznati poraz i odustati. Problem SDP-a je, međutim, jednako kao i hrvatskog društva, što su te podjele snažne i duboke, nepremostive, ali ne i premoćne na bilo koju stranu – dapače, jednako kao što se hrvatsko društvo gotovo pola-pola dijeli između ljevice i desnice, »ustaša« i »partizana«, te će se na izborima brojati promili, jednako se tako i SDP točno na fifti-fifti dijeli između svoje dvije unutarnje struje. Koliko će biti gusto na parlamentarnim izborima, toliko će još gušće biti na SDP-ovim unutarnjim izborima. To je uostalom već pokazao prošlogodišnji Glavni odbor na temi Slavka Linića, kad je odlučivao jedan glas. Taj jedan glas bio je iz PGŽ-a, i sada će biti tako. PGŽ će biti presudan za rezultat na parlamentarnim izborima, i kasnije na SDP-ovim unutarstranačkim izborima. Koliko se podijeli Rijeka, toliko će se podijeliti i SDP.

   Bit će napeto do zadnjeg trena.