Na kraju života neće se mjeriti tko je bio veći Hrvat ili Srbin, već će se svi pitati jesu li nekoga mogli više usrećiti i bit će im sigurno nepovratno žao ako su ikome svojim prezirom i netrpeljivošću nanijeli zlo.

   Ne, nije ovo naravno izrekao nitko od političara ili crkvenih velikodostojnika u regiji, već talentirani filmski redatelj, Dalibor Matanić, čiji je film »Zvizdan« dobio nagradu stručnog žirija u programu »Izvjestan pogled« prestižnog, 68. filmskog festivala u Cannesu.

Budući da je »Zvizdan« u Cannes odabran u konkurenciji više od 1.400 filmova iz cijelog svijeta, te da su prošle 34 godine otkada je tamo prikazan jedan naš film, »Samo jednom se ljubi« Rajka Grlića, Matanićev uspjeh ujedno je i jedno od svjetskih čuda male hrvatske kinematografije.

   Nije to samo jedna od onih »dobrih vijesti« koje su nam tako nasušno potrebne u našoj svakodnevici već, izvjesno, jedan sasvim drugačiji pogled na dvadeset godina hrvatske povijesti od 1991. do 2011. godine.

Od onog koji nam se pokušava servirati kao neupitna istina koju će uskoro štititi i kaznenim zakonom. Unatoč kanskoj tituli pod njegov udar mogli bi i »Zvizdan« i Matanić ako se to nekom prohtije kao što se ovdašnjim inkvizitorima prohtjelo ishoditi zabranu plakata za njegovu kazališnu predstavu »Fine mrtve djevojke«. Do tog trenutka gledajmo i čitajmo Dalibora Matanića koji je za naš list izjavio:

   – Svi ljudi duboko u sebi znaju da ih mržnja, netrpeljivost, frustracija i zavist čine još nesretnijima. To mi je cilj, kroz umjetnost se boriti za Hrvatsku koja se jednostavno mora izdići iznad mulja i time upravo ja gradim hrvatski identitet, a ne oni koji se prozivaju velikim Hrvatima a uništavaju je.

   Gao Ren nije umjetnik koji je zadivio planet, ali gradi hrvatski identitet na jednom od najprestižnijih globalnih tržišta, onom kineskom. Vijest da je nakon dvadeset godina bezuspješnih pokušaja »Podravka« napokon otvorila vrata Kine, jedne od najjačih ekonomskih sila u svijetu, tržište od 1,4 milijarde ljudi, svakako spada u »good news« i, rekli bismo, u rubriku vjerovali ili ne.

Prekretnica je bila 13. siječnja ove godine kada je otvoreno predstavništvo u Pekingu čime su se Koprivničanci našli među 27 tisuća stranih kompanija koje imaju ured u prijestolnici najmnogoljudnije zemlje koja se prostire na površini jedne Belgije i ima 32 milijuna stanovnika!

   – Kinezi su do sada pokazali interes za vode Studenu i Studenac, ledeni čaj, program slastica Dolcela – posebice sirni i čokoladni kolač, te dječju hranu Lino. To je sve ono što se ne priprema dugo, što ide na brzinu. Oni jako puno rade. Ljudi izgube i po dva sata na put do posla, isto toliko kada se vraćaju. Kada se kasno navečer vrate kući, hoće nešto na brzinu, govori direktor »Podravkina« predstavništva u Pekingu Goran Kapičić.

   Pokušala je »Podravka« i prije ući u Kinu, dolazila na sajmove, trudila se samostalno nešto napraviti, ali nije išlo. Očigledno, uz kvalitetne proizvode pravi potez je bio angažiranje Gorana Kapičića koji već 22 godine živi i radi u Kini, jer kao što kaže »Kinezi žele stalno komunicirati, vidjeti i upoznati svog suradnika i na taj način se zaključuje posao«. A on to zna. Otvorio je predstavništvo »Plive« u Pekingu 1993. godine, radio u mnogim svjetskim kompanijama, tečno govori kineski jezik, a na posjetnici mu piše i njegovo kinesko ime – Gao Ren.

   Matanić i Kapičić, dvije tako različite, a tako bliske priče o uspješnosti. Pa da Hrvati ne mogu pokoriti svijet!