Sjećate li se kako je američki predsjednik Barack Obama ujesen prošle godine odgovorio na smrtonosnu epidemiju ebole u zapadnoj Africi? Tako da je u krizno žarište – Liberiju, Gvineju i Sijera Leone – poslao nekoliko tisuća do zuba naoružanih marinaca. Washington u zapadnu Afriku nije poslao liječnike, epidemiologe i medicinsko osoblje, nego vojnike, iako Liberija – jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, koja je ujedno bila i epicentar epidemije ebole – ima samo 50-tak liječnika na četiri milijuna stanovnika.

  Na drugoj strani imamo primjer jedne Kube, koja je u zapadnu Afriku u borbu protiv ebole poslala najveći broj liječnika od svih zemalja svijeta, njih preko 250, više i od Svjetske zdravstvene organizacije i Crvenog križa. Unatoč šest desetljeća dugom američkom embargu, siromašna Kuba razvila je jedan od najboljih zdravstvenih sustava na svijetu, odlučivši nesebično pomoći ugroženom stanovništvu zapadnoafričkih zemalja, čime je zaslužila mnoge pohvale, pa čak i od američkog državnog tajnika Johna Kerryja, koji je tada jedino mogao konstatirati kako je Kuba primjer zemlje koja je pomogla »više od puno većih i bogatijih zemalja«. 

  Dok su, dakle, Kubanci – ali i mnoge druge zemlje – u zapadnu Afriku slali liječnike i medicinsko osoblje, Amerikanci su onamo uputili marince koji su se s puškama u rukama uputili u još jedan svoj rat, ovaj put rat protiv ebole. Iako je drugima bilo jako teško shvatiti kako će se to američki marinci puškama i raketama boriti protiv virusa ebole, takav je kontroverzan potez posve u skladu s američkom praksom poslije Drugog svjetskog rata. Amerikanci su, naime, već naviknuti da se praktično svaki problem u toj zemlji, društveni, nacionalni, međunarodni… rješava – ratom. Od rata protiv siromaštva, lansiranog u vrijeme predsjednika Johnsona, pa rata protiv raka, onda znamenitog i potpuno neuspješnog rata protiv droge, zatim rata protiv kriminala, pa neokonzervativnog rata protiv znanosti, čak i rata protiv Božića, za koji američki kršćanski vjernici okrivljuju »nevjernike«, pa sve do najnovijeg beskrajnog rata protiv terorizma. Amerikanci su, dakle, stalno u nekim ratovima i beskrajnim pohodima, koji u pravilu završavaju fijaskom, iako to, naravno, još uvijek ne znači da neka skrivena agenda tim ratovima ipak nije ostvarena. Predsjednik Obama tako je očito iskoristio epidemiju ebole kako bi osnažio svoju vojnu prisutnost u tom siromašnom području Afrike koje je, međutim, iznimno bogato naftom i drugim podzemnim dragocjenostima, a dovoljno je znati da su na to područje oko već odavno bacili i Kinezi, trenutačno najveći i najuspješniji kolonizatori u tom dijelu svijeta. 

 Vojna prisutnost političarima olakšava posao, jer vojno stanje uvijek pojednostavljuje procedure i omogućava njihovo izbjegavanje. Vojno stanje postaje opravdanje za izvanredne mjere, a omogućava i lakši nadzor. Ljudi su u okolnostima izvanrednog stanja skloni prihvatiti mjere na koje u normalnim okolnostima nikad ne bi pristali. Neki političari i neke politike stoga obožavaju izvanredno stanje i izvanredne mjere, jer u njima najbolje funkcioniraju, pa ga katkad i svjesno sami proizvode, što se odlično vidjelo nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. godine. 

  No militarizacija politike bila je karakteristična za poslijeratni Washington, dok je ujedinjena Europa desetljećima njegovala drukčiji, mekši pristup europskim i međunarodnim problemima. Europa nikad nije znala što bi s vojnom silom, što nas ne bi trebalo iznenaditi s obzirom na to da je proces europskog ujedinjenja i dizajniran kao negacija stare, militantne i ratoborne Europe. No, čini se da su najnoviji geopolitički šokovi s kojima se suočava Europa rezultirali velikim promjenama u glavama u Bruxellesu, o čemu svjedoči ovotjedna šokantna i zapravo nevjerojatna odluka da se na azilantsku krizu na Mediteranu odgovori vojnom operacijom i vojnom silom. 

 Sramotno dvogodišnje oklijevanje Europe da zaustavi humanitarnu krizu golemih razmjera u vlastitom dvorištu, koja danomice odnosi na desetke i stotine ljudskih života, unatoč stalnim uzvišenim prodikama o europskim vrijednostima i europskoj solidarnosti tako je dovedeno do apsurda. Umjesto da se odgovorno pozabave stvarnim uzrocima i korijenima ovog problema – i to upravo u vrijeme kada se o 70. obljetnici konca Drugog svjetskog rata u cijeloj Europi čuju zaklinjanja »nikad više« – europski čelnici odlučili su azilantsku krizu na Mediteranu »riješiti« objavom rata krijumčarima, ne bi li uništili njihove brodove i prekinuli krijumčarske pravce. No, nemojmo se zavaravati: ljudi će i dalje bježati od rata i siromaštva u svojim zemljama, a ovaj zločin biblijskih razmjera neće biti zaustavljen oružjem niti vojnom akcijom protiv onih koji samo masno zarađuju na tisućama nesretnika. Okrutni krijumčari, naime, sigurno nisu veći krivci za ovu tragediju od onih koji su tu tragediju – iniciravši recentni kaos u Libiji, Siriji i drugim zemljama Bliskog istoka i sjeverne Afrike – zapravo proizveli ili pospješili. A neki od njih sjede i za europskim stolom.