HDZ-ov veteran Andrija Hebrang izazvao je prije šest godina javnu sablazan ocjenom da se i jedan Vjekoslav Luburić, prvi zapovjednik logora Jasenovac, borio za hrvatske interese. »Sredstva su mu bila fašistička, strana pogrešna, ali on se nije borio protiv Hrvatske. Vidio je svoju viziju Hrvatske i to je za njega bio jedini ispravan put«, objasnio je Hebrang u intervjuu beogradskom NIN-u. I bio je, naravno, u pravu.

   Premijer Zoran Milanović rekao je nedavno na proslavi 70. obljetnice proboja preživjelih logoraša Jasenovca da je za njega »u Drugom svjetskom ratu postojala samo jedna hrvatska vojska, to su bili hrvatski partizani«.

   Milanović je naglasio da je to tako što se njega tiče, ali, objektivno, stvarnost Drugog svjetskog rata na ovom području ipak je bila puno složenija.

Na spomen-ploči na Blajburškom polju, kod koje je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović položila vijenac, piše da je ona tu postavljena »u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci«. Pod hrvatskom vojskom se, dakako, ne podrazumijevaju partizani, nego ustaše i domobrani. E, sad, doista je za raspravu je li ta ploča primjereno mjesto za polaganje vijenca predsjednice današnje Hrvatske.

Borba ustaša i domobrana za nacionalne interese proizvela je za hrvatski narod trajno negativne posljedice i to s razlogom. Dugo smo u svijetu na glasu bili kao brutalni koljači, a odjeci te reputacije još su živi.

No, ne može se zbog toga tvrditi da Ante Pavelić nije bio Hrvat. U strašnom građanskom od 1941. do 1945. godine, ustaše su također bile hrvatska vojska. Kako bi kazao Hebrang, u skladu s njihovom vizijom Hrvatske. I tu je problem, ta je vizija bila katastrofalna.

Pavelić je bio vjeran saveznik nacističkih zlikovaca, totalitarna država koju je vodio predstavlja najmračnije razdoblje u povijesti hrvatskog naroda. Ne zahvaljujući nekakvim antihrvatima. Teza da ustaše nisu bile hrvatska vojska zapravo je isuviše komotno skidanja odgovornosti s našeg naroda. Priča da su oni, kad je u Zagrebu NDH već bio proglašen, stigli iz Italije u nekoliko kamiona i zaveli strahovladu, dok je većina Hrvata disala slobodarski i priključila se antifašističkom pokretu, povijesno je krajnje netočna. Nažalost, velik broj naših predaka prigrlio je rasističku ustašku ideologiju. I s tom tragičnom činjenicom moramo ponizno živjeti. Kao što to danas čine Nijemci, izumitelji nacizma.

   Ali, niti na partizane ne možemo biti samo ponosni. Jest, bili su i oni hrvatska vojska, krvarili su na Neretvi i Sutjesci u nepojmljivo teškim okolnostima i na toj je borbi nastala Federalna Država Hrvatska, formirana nakon Drugog svjetskog rata kao dio Jugoslavije. Njihova je strana u ratu, za razliku od ustaške, bila ispravna i to im nitko ne može oduzeti. Međutim, kao što ustašama ne možemo odricati hrvatski karakter, tako je od partizana nemoguće odvojiti masovne zločine na Križnom putu i 45 godina komunističke diktature. Žrtve na Tjentištu vrijedile su daleko bolje i pravednije države nego što je bila socijalistička Jugoslavija.

To na umu uvijek moraju imati Savez antifašističkih boraca, Antifašistička liga i ostale slične organizacije. Njihovo neumjereno veličanje Tita nije samo neukusno već djeluje i provokativno.