Ne, to nisu riječi nadbiskupa zagrebačkog Josipa Bozanića sa subotnjeg skupa u Bleiburgu, već one dubrovačkog biskupa Mate Uzinića s istog mjesta, godinu dana ranije. Kojih se valja sjetiti jer je kardinal svojim istupom povukao pruženu ruku pomirenja i pitanje je hoćemo li je ikada ponovno vidjeti. Bozanić je sve vratio na početak ne spomenuvši niti jednom riječju ustaše i NDH govoreći na Bleiburgu isključivo o nedužnim žrtvama, kao da među njima nisu bili i koljači iz Jasenovca.

  Poruke koje se odašilju s Pantovčaka i Kaptola očigledno su dobro usuglašene i samo se čeka da HDZ i Tomislav Karamarko, koji su u najjačem sastavu posjetili Bleiburg, preuzmu Banske dvore pa da cjelokupna revizija povijesti i proces rehabilitacije poraženih snaga u Drugom svjetskom ratu budu zaokruženi i dovršeni. Unatoč tome što će to značiti i otklon od politike Franje Tuđmana koji je antifašizam i ZAVNOH a ne NDH zapisao u temeljne ustavne odrednice RH.

  Za godinu dana dakle više neće biti nikoga da zapita predsjednicu Grabar-Kitarović zašto polaže cvijeće na spomen obilježje na kojem piše »U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci« iako su se na strani Amerikanaca, Sovjeta, Britanaca i cijelog slobodarskog, antifašističkog svijeta borili s hrvatske strane jedino i samo Titovi partizani. Nisu za Bozanića to bili nikakvi osloboditelji već antikristi koji su nacifašizam zamijenili jednakim zlom, komunizmom, koje je palo tek 1990. godine. To što je to bilo pod vodstvom jednog bivšeg partizanskog generala, za Bozanića i Kaptol nije bitna činjenica, baš kao ni ta da je za blajburšku tragediju neusporedivo više od Tita kriv Ante Pavelić.

  Poglavnik koji je u Jasenovcu, od kojeg Bozanić bježi kao vrag od tamjana, dao ubiti više od 80 tisuća ljudi, ne iz osvete, već zato što su bili druge vjere, druge nacije, ili Hrvati antifašisti, partizani, komunisti. Onog Pavelića koji je zapovijedio svojim ustašama da osiguraju nesmetan prolaz za šest tisuća četnika sada u Srbiji pomilovanog Draže Mihailovića, na čelu sa zloglasnim popom Đujićem, kroz Zagreb pa sve do Bleiburga. Koji je ostavio svoju vojsku na milost i nemilost pobjednicima, sklonivši sedam mjeseci ranije svoju obitelj na sigurno u Austriju i utekavši u tajnosti dok je Hrvate uvjeravao kako će prije »Sava poteći preko Sljemena nego partizani ući u Zagreb«.

  Tog i takvog Pavelića i ustaše Bozanić ni riječju ne spominje, jer valjda nema grijeha koji se katoliku ne da oprostiti s najvišeg mjesta. Ali zato tvrdi kako se »u Hrvatskoj događa izmišljanje neke fašizacije«, a glavni urednik »Glasa Koncila« Ivan Miklenić pojašnjava:

  – Okupirane hrvatske teritorije oslobađali su u neizmjerno većem broju hrvatski patrioti, katolički vjernici, negoli komunisti, a sada, kao u razdoblju od 1945. do 1990., sve zasluge žele prigrabiti – komunisti i neokomunisti krijući se pod nazivom – antifašisti. Dok partizanima komunistima nitko ne osporava stvarni doprinos oslobođenju okupiranih hrvatskih teritorija, njihove aktualne i uporne pokušaje izmišljanja tobožnjih novih hrvatskih fašista odlučno treba osuditi i zaustaviti svim legitimnim demokratskim sredstvima.

  Ostaje tek da vidimo slijedi li u tu svrhu obnova Jasenovca koji je za Pavelićeve NDH bio legitimno sredstvo za obračun s drugima.