Kad su hrvatske vlade proteklih godina rezale državni proračun, činile su to na račun većine hrvatskih građana, ograničavanjem usluga koje građani dobivaju u zdravstvu, školstvu i ostalim djelatnostima. Mnogi političari i ekonomisti tvrdili su da Vlada nema kome drugome stezati remen, ako želi zaustaviti rast javnog duga koji se popeo na 280 milijardi kuna.

Naime, 80 posto državnog proračuna odlazi za isplatu plaća službenika, za mirovine i socijalna davanja. Gotova dva milijuna hrvatskih građana ima neki oblik primanja iz proračuna, pa je logično, smatralo se, da će remen stezati isključivo oni i njihove obitelji.

   Ali Vlada je pri kraju mandata otkrila da se teret krize može prebaciti i na banke, odnosno vjerovnike. Poznato je da se čak 10 posto proračuna potroši na isplatu kamata za rastući javni dug. Potpredsjednik Vlade Branko Grčić otkrio je prošlog tjedna da Vlada priprema stručnu skupinu koja će izvesti »restrukturiranje i refinanciranje dijela javnog duga«. Cilj skupine je smanjiti teret otplate dugova. Ako Vlada otkine od usta vjerovnicima, manje će morati uskraćivati građanima i javnim službama.

   Konkretno, Vlada tvrdi da želi stare i skuplje dugove zamijeniti za nove, jeftinije. Do prije nekoliko godina hrvatske vlade zaduživale su se izdavanjem obveznica uz kamate od šest do sedam posto. U posljednje dvije-tri godine kamate su osjetno pale u cijelom svijetu. Hrvatska i dalje plaća kamate među najvišima u Europi, ali one su se prepolovile, pa danas iznose između tri i četiri posto.

   Kad bi Vlada uspjela kamate na postojeći dug sniziti za samo jedan postotni bod, recimo sa šest na pet posto, godišnje bi u proračunu uštedjela oko tri milijarde kuna. Za deset godina uštedjela bi 30 milijardi kuna. Tako velike uštede Vlada ne može provesti nijednim drugim reformskim zahvatom, primijetio je Grčić. Drugim riječima, nijedno stezanje remena ne može državnom proračunu, građanima i gospodarstvu donijeti takvo olakšanje kao snižavanje kamata, odnosno cijene novca.

   Neobično je da se Vlada toga nije prije sjetila. Da bi skuplje obveznice zamijenila za jeftinije, ne treba se zamjerati bankama ni izvoditi reformu financijskog sektora, već samo iskoristiti povoljne okolnosti na tržištu. Neobično je, također, da se najveće vladajuće i oporbene stranke rijetko kada sjete reći da se rastući dužnički teret – koji država, poduzeća i građani nose na svojim leđima – može smanjiti obuzdavanjem banaka i financijskog sektora.

O tome osobito šuti Hrvatska narodna banka, koja je za taj posao i zadužena. Kamo će nas dovesti ta dugogodišnja šutnja odgovornih, rječito govore patnje kroz koje danas prolaze dužnici s kreditima u švicarskim francima. Očito, političarima je dosad bilo lakše zamjerati se građanima, nego bankama – da ne govorimo o nezamjeranju najbogatijima, koji svoje zarade skrivaju od porezne uprave i iznose ih u inozemne banke.

   Poznato je da društva i države mogu izaći iz krize ako teret ravnomjerno prebace na sve društvene slojeve i sektore. U Hrvatskoj, kao i većini zemalja, teret podnose zaposleni, nezaposleni i umirovljenici. Ako političari nastave pritezati tu većinu građana, a štititi vjerovnike i manjinu, pravog oporavka od krize neće biti.