Jučer je bio Dan oslobođenja Zagreba, danas je Dan pobjede. 

   I? Ništa. 

   Čime su građane ove zemlje, a osobito mlade, na te važne i časne datume naše povijesti podsjetile vlasti glavnoga grada i Republike Hrvatske? Ničim. 

   Predsjednica države čak je odbila poziv na svečanu akademiju koju danas u Lisinskom organizira Savez antifašista, sam samcat, kao da je antifašizam njihova stvar, a ne stvar cijelog društva. Uvrijeđena je jer su joj odbili pokroviteljstvo zbog Tita, pa neće doći i neće govoriti. Doista državničko ponašanje. 

   Ne može ni njoj ni premijeru biti izgovor to što su se jučer odazvali pozivu na svečanu sjednicu Istarske županije u Pazinu i tamo odrecitirali nekoliko prigodničarskih rečenica. 

   Upravo njih dvoje zajedno, ili barem Zoran Milanović kao premijer, trebali su organizirati nacionalnu proslavu u slavu pobjede nad fašizmom uime nas današnjih i uime najmanje 270.000 pobijenih samo u Hrvatskoj, a ne nonšalantno dolaziti u goste na lokalna okupljanja. 

   Jer ovako to izgleda kao pokazni, paradni antifašizam, kao nešto u čemu se sudjeluje preko volje i s figom u džepu. 

   To se tako ne radi. 

  Dan oslobođenje Zagreba od fašista i Dan Europe u četvrtak je u Dotrščini obilježen komemoracijom za tisuće nevinih žrtava ustaških likvidacija koje su se upravo tu, na stratištu kraj zagrebačkog maksimirskog parka, redale svih godina Drugog svjetskog rata. 

   No, umjesto svih faktora ove države koji su toj manifestaciji pijeteta i opomene morali biti domaćini, organizirala ju je jedna mala građanska udruga, Antifašistička liga Hrvatske. Na svečanost su im stigli veleposlanici i predstavnici asmbasada Njemačke, Austrije, Francuske, SAD-a, Norveške, Italije, Švicarske, Nizozemske, Belgije. No zato, kao da se odigrava neka tragikomedija zabune, nije došao nitko ni iz državnih institucija Republike Hrvatske, ni iz Grada Zagreba, iz Skupštine i iz Poglavarstva, ni da ih se vidi, a kamoli da bi održali govor. Ni predstavnika Vlade, ni predstavnika Sabora, ni izaslanika predsjednice Republike, koja se toga dana zato pokazala na antifašističkom okupljanju 1.276 kilometara od Zagreba, u Gdanjsku, koje je, u čast 70-te godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, ponosno u svojoj zemlji organizirao predsjednik Poljske Bronislaw Komorowski. 

   Kako prošlog mjeseca u Jasenovac, tako sada i u Gdanjsk. 

   Sreća da cijelu tu sramotu ne vide Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ognjen Prica, August Cesarec i mnogi drugi antifašisti koje je ustaški režim NDH, kao projekt nastao na sistematskom zločinu, zatukao na Dotrščini jer su se protivili nacističkom zlu. 

   Njihova imena danas šutke nose zagrebačke ulice, no sadašnjim stanovnicima tih adresa sve je manje poznato zašto zapravo. 

  Ali zato smo prinuđeni slušati kako Josip Klemm najavljuje iz šatora podizanje »ratnih postrojbi specijalne policije i gardijskih brigada« na ustavni poredak ove zemlje kao i razne ispade povijesnog revizionizma i mržnje od strane osoba kakvih, naravno, ima svuda, ali su drugdje u mišjoj rupi. Dočim su u Hrvatskoj na javnoj sceni. 

   Prešućivanje antifašističkog nasljeđa koje je ugrađeno u temelje današnjeg svijeta i u naš Ustav, politička manipulacija prošlošću, neznanje, ravnodušnost i opća šutnja kao refleks straha, to je ta razina svijesti koja se danas širi ovim društvom. 

   Pa sretan nam Dan pobjede nad fašizmom, kad ni to još nije gotovo