Hrvatska ulazi u iracionalnu fazu. Iako HDZ već nekoliko godina bombardira Milanovićevu vladu zbog recesije i gospodarskog potopa, sada kad zemlja napokon polagano izlazi iz minusa hadezeovci pokušavaju dokazati da je riječ o iluziji i statističkoj pogrešci te kako »putujući cirkus Zorana Milanovića« – kako vladu naziva nekadašnji Sanaderov financ-ministar Ivan Šuker – građanima ponovno »prodaje fore«.

   Hrvatska, odnosno većina njezinih građana, doduše, doista nemaju razloga za slavlje, ali ne zbog onoga što nam HDZ pokušava utuviti u glavu, po tko zna koji put dokazujući da je Milanovićeva ekipa nesposobna i bezvezna. Hrvatska, što god o tome govorio HDZ, doista polako izlazi iz recesije, iako je njezin ovogodišnji rast simboličan, a ni sljedeće godine neće biti osjetno viši. No i da je rast kojim slučajem veći, situacija na žalost ne bi izgledala bitno bolje.

Evo uzmimo na primjer susjede Slovence, koje je gospodarski rast koncem prošle godine pogodio poput groma iz vedra neba. Nitko, naime, tada nije predviđao da će se dogoditi takav spektakularan obrat, u kojem je Slovenija preko noći počela ostvarivati gospodarski rast od preko dva posto, ponovno izbivši među najuspješnije države eurozone.

   No poslovično oprezni Slovenci dočekali su ponovni rast s krajnjom skepsom. Nisu znali bi li se veselili ili bi plakali. Iako su ponovno imali rast, sve drugo ostalo je isto. Slovenci su u međuvremenu i proračunski deficit uspjeli smanjiti na ispod tri posto BDP-a, u skladu s famoznim pravilom eurozone, koja isključivo brine o visini duga i deficita, a ne o broju nezaposlenih i siromašnih.

No mnoge slovenske obitelji i dalje jedva spajaju kraj s krajem. Broj zaposlenih nije osjetnije porastao. Bolji život još je daleko. Nekadašnja socijalna i ekonomska prava, koja su tijekom bjesomučne kampanje štednje koju su nesmiljeno provodile tri posljednje slovenske vlade srezana ili zamrznuta, nepovratno su otpisana.

Slovenska se rast barem jednim dijelom temelji upravo na famoznom povećavanju konkurentnosti snižavanjem troškova rada, dakle isključivo na teret radnika. Gospodarski rast, dakle, nije riješio nijedan ključan problem, niti je Slovencima donio spas.

   Slično je i u drugim kriznim državama, koje su također počele bilježiti rast. Primjerice u Španjolskoj, koja nakon duboke krize ponovno bilježi relativno visoke stope rasta, samo što to njezini građani, pogotovo oni mlađe generacije, uopće ne primjećuju.

Ovdje je ključan problem što se ekonomski rast temelji isključivo na siromašenju onih koji žive od svog rada: na nižim plaćama – dok istodobno najviše plaće ponovno lete u nebo – višim porezima i rezanju socijalnih i zdravstvenih prava, po diktatu velekapitala.

Pritom valja imati na umu da je riječ o nadnacionalnom, globalnom procesu – koji poznaje svega nekoliko iznimaka, poput Islanda – procesu na koji naša vlada, ma koje političke orijentacije bila, nema znatnijeg utjecaja.

   Riječ je o oporavku po modelu Njemačke, koji nam najavljuje upravo naša najveća opozicijska stranka, kojoj njezin tajanstveni gospodarski program piše i jedan od glavnih kreatora tzv. njemačkog gospodarskog čuda, bavarski ekonomist Hans-Werner Sinn.

Iako naši neobaviješteni i neupućeni mediji bavarsku recepturu oporavka prihvaćaju kao sveto pismo i neupitnu istinu, malotko spominje da njemačko gospodarsko čudo također počiva na politici štednje i siromašenju njemačkog radništva.

Štednja u Njemačkoj, doduše, ne provodi se na onako brutalan način kao u nekim drugim europskim zemljama, ali samo zato jer je Njemačka taj proces započela još 2002. godine, u vrijeme socijaldemokratskog kancelara Gerharda Schrödera, a istim je putem još odlučnije nastavila kancelarka Merkel.

No rezultati te politike su neumitni: gospodarski najuspješnija europska zemlja, koju kriza nije ni okrznula – štoviše, Njemačka je krizu odlično iskoristila – bilježi naglo povećanje broja ljudi koji rade, a kojima prijeti siromaštvo, dok se broj onih koji žive ispod praga siromaštva prema podacima njemačkog statističkog ureda 2013. godine povećao na 16 posto!

Famozna njemačka politika »pune zaposlenosti« temelji se na eksploataciji radne snage, part-time poslovima i zapošljavanju na određeno vrijeme, čak i kada je riječ o visokokvalitetnoj radnoj snazi, koja da bi preživjela mora raditi više poslova istodobno i stalno mijenjati poslodavce.

   Njemačko gospodarsko čudo u stvarnosti je daleko od čuda. Dakle ni raj više nije pravi raj. Visoke stope rasta što ih bilježi njemačko gospodarstvo ne reflektiraju se na plaće njemačkih radnika, koje tavore na istim razinama kao i prije desetak godina.

Superuspješna Njemačka jedna je od rijetkih europskih zemalja koja sve do ove godine nije poznavala institut minimalne plaće. Većina njemačkih radnika nije imala puno koristi od razvikanog njemačkog »čuda«, kao što ni većina hrvatskih radnika – o tome nemamo nikakve dvojbe – neće imati nikakve koristi ni od hrvatske verzije ovog lažnog čuda, osobito u režiji nemuštih hadezeovskih podizvođača.