Europarlamentarka zaziva etničko čišćenje. Predsjednik HDZ-a i predsjednica Republike najavljuju ograničenje slobode govora: on bi zabranio komentiranje Tuđmana, ona onemogućila različita tumačenja Domovinskog rata. Filoustaške stranke, u (ne)formalnoj koaliciji s HDZ-om, najavljuju lustraciju i obračune. Ratni veterani prijete vladi, vojujući s himerama Jugoslavije.

Ratni zločinci posjećuju im skupove, bivajući slavljeni u aktualnome klerikalnom anticivilizacijskom valu. Antifašizam je proskribiran, u modi je filofašizam. Desna vlast u Vukovaru kani zabraniti javno korištenje pisma trećine gradskog stanovništva, i time prekršiti zakon o zaštiti manjina. Iz virtualnog prostora mržnja kulja u svakodnevicu. Krvi nasreću još nema, ali u zraku je već dugo pitanje – je li nasilje sljedeće?

   Karamarko je to vrlo jasno rekao. Najavljujući prije mjesec dana »demontažu« SDP-a, manje je mislio na stranku, a više na svjetonazor koji ona, uspješno ili ne, simbolizira: slobodarsku i tolerantnu socijaldemokraciju koja poštuje manjine.

Taj svjetonazor, pak, Karamarko vidi ovako: »Danas žele razoriti sve što nas čini Hrvatima i rimokatolicima, čemu su nas učili naši djedovi, bake, očevi i majke. Žele nam ugraditi neki drugi kod, da ne budemo to što jesmo.

Zato što je to njima odiozno, jer smo im mi ukrali i uništili državu u kojoj su živjeli«. Moglo bi se raspravljati jesu li ijedni parlamentarni izbori dosad bili toliko ideološki polarizirani: s jedne strane liberalna demokracija, s druge radikalna desnica koja bi lustrirala i ograničavala slobodu govora. Takva desnica ne vlada danas nigdje u Europi; i Orban se čini pristojnijim.

   Ali baš zato demokrati mogu pobijediti, premda je HDZ-ova koalicija oko šest posto snažnija od Kukuriku koalicije. To se može preokrenuti promijeni li Milanović svoje dosadašnje koalicijske navade.

On mora jasno i nedvosmisleno okupiti sve demokrate: Kukuriku, ORaH, Josipovića i laburiste. Mora ozbiljno razgovarati s Čačićem, pa čak i sa Živim zidom. Učini li to što prije i u dobroj vjeri, uz naglasak da je o samoj demokraciji riječ, može stvoriti sinergiju koja bi dovabila bar dio od onih petnaestak posto neodlučnih. Da je Josipović bio samo malo jasniji u kampanji, ostao bi predsjednikom.

Josipovićev poraz može podučiti Milanovića: neka šef SDP-a disciplinira Baldasara, ili ga, ako treba, izbaci iz stranke; neka progovori o nedodirljivim slobodama i objasni kako će ih njegovati; neka prihvati odgovornost stvarnoga jamca pluralizma u Hrvatskoj. Tada bi – ali samo tada – ostao premijerom. A ova bi zemlja – što je mnogo važnije – ostala zemljom slobode.