Foto AZOP
Pitanje je doista odakle pravo ovoj siromašnoj državi, prepunoj polugladnih ljudi, da se uporno ponaša kao pijani grof. Kakva je to drska besmislica da MUP svojima daje državne stanove za par kuna, i to na par desetljeća?
Doznali smo, eto – mada, na žalost, posve slučajno – da ravnatelj Agencije za zaštitu osobnih podataka Ante Rajkovača stanuje od 1995. godine u stanu MUP-a i da u to ime u državni proračun uplaćuje stanarinu od ravno 303 kune.
Slatka Rajkovačina stambena tajna nikad ne bi bila otkrivena da on i njegovi suradnici sada nisu proizveli taj skandal s dužnosničkim imovinskim karticama iz kojih žele izbaciti podatke o tome jesu li dužnosnici u braku, koliko djece imaju, s kakve su plaće došli raditi za državu te s čijim i kolikim kreditima.
Riječ je, naravno, o informacijama koje apsolutno moraju biti javne jer mogu biti i te kako važne za otkrivanje sukoba interesa. Stoga do daljnjega ostaju nejasni motivi te cenzure koju nalaže Agencija pravdajući je zaštitom privatnosti.
No oko toga se jučer digao na noge i Sabor i to će uskoro biti razriješeno, dok Rajkovači, bojim se, ostaje zauvijek taj državni stan za 303 kune mjesečno, u kome, skoro pa badava, živi 20 godina, a po našem će starom običaju, sve to biti brzo zaboravljeno.
No, pitanje je doista odakle pravo ovoj siromašnoj državi, prepunoj polugladnih ljudi, da se uporno ponaša kao pijani grof. Kakva je to drska besmislica da MUP svojima daje državne stanove za par kuna, i to na par desetljeća?
Pa u Zagrebu, ni u najgoroj recesiji, nije bilo ni minijaturnog stana za manje od 150 eura, znam to dobro jer su naši iz Dalmacije tražili stančiće za djecu koja kreću na studije.
Sasvim je logično da Rajkovača, kako se sada sam opravdava, nema stana u vlasništvu, a zašto bi ga i imao?
Jasno da nitko živ ne bi dizao stambene kredite da s obitelji može 20 godina stanovati za 303 kune na mjesec. Nije valjda lud. A koliko li samo ima takvih slučajeva parazitiranja na državnoj imovini, hladnokrvnog prisvajanja javnih sredstava i krajnje bestidnoga grabeža.
Uostalom, za tu karikaturu od najamnine nije kriv Rajkovača, nego sustav koji mu je omogućio da sasvim legalno pije krv poreznim obveznicima.
A vjerojatno takvih ih ima na tisuće i tisuće. I onda je normalno da, kao što je izračunala udruga Lipa, prosječni Hrvat cijelih pola godine radi za državu, a tek ostatak za sebe i svoje.
Evo jučer i priče o tom Branislavu Šutiću, sada predsjedniku HDZ-a u Otočcu, koji je godinama hladnokrvno primao od države dvije visoke plaće, jednu kao ravnatelj Nacionalnog parka Plitvička jezera, drugu kao dekan Veleučilišta u Gospiću, pa je sada oko toga ipak na sudu.
A potpuno bez teksta ostaješ na aferu s Nikom Lozančićem, političkim glavešinom Hrvata u BiH, kome je, od 2000. do 2009. svakog mjeseca iz Hrvatske neovlašteno stizala invalidska vojna mirovina od 5.248 kuna, a na osnovi nje zatražio je, i naravno dobio, još i dječji doplatak.
Hrvatski proračun tako je čelniku HDZ-a BiH poklonio više od 700 tisuća kuna, a on na to kaže – ne znaš ruga li se ili je idiot – da je novac primao jer je mislio »da je to izraz neizmjerne ljubavi, brige i skrbi Hrvatske za Hrvate u BiH«.
I tome dodaje kako ih je Hrvatska, uostalom, »šakom i kapom« uvijek častila kojekakvim povlasticama, na primjer praznim srpskim kućama, državljanstvom, mirovinama i mandatima u Saboru.
Slučajevi samo izranjaju. Zato svi podaci koji imaju ikakve veze s državnim kadrovima i državnim novcem moraju biti javni. Svi do jednoga.