Svima nam je zajedno iz Ureda predsjednice Republike Hrvatske, gospođe Kolinde Grabar-Kitarović, odaslano dirljivo izvješće o stanju nacionalnoga zajedništva. Pa svi zajedno, kao što je red i vojni raspored, primamo k znanju kako »predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović smatra da bi se proslava 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije ‘Oluja’ te Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja trebala održati u Kninu kako bi se osnažilo nacionalno…« Nacionalno što? 

   »Nacionalno zajedništvo«, tako je: »nacionalno zajedništvo«! 

   A sad svi zajedno poslušajmo što nam dalje poručuje predsjednica. Stali smo, dakle – ako netko nije s dužnom pomnjom pratio – kod toga da bi se »proslava 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije ‘Oluja’ te Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja trebala održati u Kninu kako bi se osnažilo nacionalno zajedništvo«, pa predsjednica stoga »predlaže da se vojni mimohod u Zagrebu održi 28. svibnja iduće godine, na Dan Oružanih snaga RH i Dan Hrvatske kopnene vojske, kako bi se na punim ulicama Zagreba građanima pokazala spremnost, obučenost i naoružanje Hrvatske vojske, uz nazočnost zemalja saveznica«. 

   I dalje svi zajedno – svečano postrojeni, vojno uparađeni i umimohođeni, kao da nas od 28. svibnja 2016. dijeli 55 minuta, a ne 55 tjedana – slušamo kako »predsjednica Republike želi i dalje biti čimbenik snaženja…« Snaženja čega? 

   »Snaženja zajedništva«, tako je: »snaženja zajedništva«! A ne čega? 

   »A ne podjela«, tako je: »a ne podjela«! Te ona stoga – što? 

   Ona »stoga vjeruje kako bi se i ove godine 5. kolovoza trebao obilježiti na već ustaljen način, kada se naša domovina kao i do sada u Kninu poklanja hrabrosti i žrtvi naših branitelja«. 

  Ni na kraj nam pameti nije da proturječimo predsjednici, niti nam je i do čega osim da svi zajedno odslušamo nastavak izvješća o stanju nacionalnoga zajedništva što nam ga je vrhovna zapovjednica Oružanih snaga proslijedila putem Hine. U željno očekivanom nastavku se kaže: »Predsjednica je iz javne rasprave koja se već neko vrijeme vodi putem medija, te iz razgovora sa svim zainteresiranim dionicima, zaključila da organizacija vojnog mimohoda u Zagrebu povodom 20. obljetnice ‘Oluje’ ne pridonosi osnaživanju nacionalnog…« Čega li ono? 

   »Nacionalnog zajedništva«, tako je: »nacionalnog zajedništva«! Koje bi – što? 

   »Koje bi«, kako naglašava predsjednica, »upravo trebalo snažno obilježiti taj događaj«.

   I što sada, kad smo svi zajedno primili k znanju predsjedničino izvješće o stanju nacionalnoga zajedništva koje je – sudeći po riječima gospođe Grabar-Kitarović – tako slabašno da njime nije pristojno paradirati ni u vojnome mimohodu? Da vrhovnoj zapovjednici Oružanih snaga svi zajedno zaplješćemo na izmišljenom rješenju jednog izmišljenog problema u čijem je izmišljanju i sama vrlo aktivno sudjelovala? 

   Ili da se divimo diplomatskoj vještini s kojom je paradiranje nacionalnim zajedništvom odgodila za vremena nakon izbornoga trijumfa hrvatskog demokratskog zajedničarstva kojemu se tako svesrdno nada? I da svi skupa prisegnemo kako dogodine nikome neće pasti na um da neupitnu svetost vojnoga paradiranja unižava banalnim gospodarskim problemima, kao što je to ovoga proljeća radio predsjednik najštedljivije političke stranke u čitavoj hrvatskoj povijesti, gospodin Tomislav Karamarko? 

   S mimohodom ili bez njega, slijedi nam period utjerivanja zajedništva u kosti. Onako otvoreno kao što se to radi iz šatora na Savskoj ili s pozornice »Skupa zajedništva« na Trgu bana Jelačića, gdje se poželjna obojanost ove zemlje navješćuje poskočicom »Crna mi je u divojke kosa / to je boja moja / boja mog ponosa / ne plašim se rode / plave ni crvene / crnu srcem ljubim / sveta ja za mene«. Ili onako demagoški kao što se to radi s Pantovčaka, za kitnjastim stolom naslijeđenim od Franje Tuđmana. Za stolom po kojemu je gazda nemilice lupao šakom pokušavajući nametnuti svoj model nacionalne pomirbe. 

  Znamo već da ništa u ovoj zemlji nije tako isposvađalo ljude kao ta Tuđmanova od Luburića maznuta ideja o pomirbi, smišljena kako bi se pokazalo da je sve što čovjeka čini čovjekom nevažno naspram uniformi koju su mu otac ili djed nosili u Drugom svjetskom ratu. Kad je ta zamisao nepokajanog ustaškog zločinca fermentirala u glavi iskompleksiranog partizanskog generala, dobili smo esenciju nacionalne shizofrenije, iscrpljujuće i neizlječive. 

   Zajedništvo kakvo sada pokušava zavesti Kolinda Grabar-Kitarović potpada pod istu dijagnozu, pa će i njegovi sjedinjujući efekti najvjerojatnije biti ravni mirotvornim rezultatima Tuđmanova pomirbenjaštva.