Dragutin Lesar najavio je definitivan odlazak u političku mirovinu. Nažalost, s njegovim odlaskom šanse Hrvatskih laburista da na hrvatskom političkom tržištu opstanu kao nezavisna i utjecajna opcija svedene su praktički na ništicu

   S nestankom laburista sa političke scene ili njihovim potonućem u marginalnost Hrvatska je izgubila jedinu postojeću autentičnu socijaldemokratsku stranku.

U zadnjih 25 godina, otkako je Hrvatska konačno postala demokratska zemlja, bio je još samo jedan pokušaj stvaranja socijaldemokratske opcije koja ne bi imala komunističku popudbinu. Riječ je o stranci koju je prije prvih parlamentarnih izbora negdje početkom 1990. godine osnovao Tonči Vujić.

Stranka je na tim izborima uspjela dobiti jedan zastupnički mandat. Međutim, što zbog kraha na izborima što zbog manjka volje da se napravi samostalan politički projekt SDH se vrlo brzo formalno spojio, a stvarno utopio u SDP.

   I onda ništa, sve do prije nekoliko godina kada su Lesar i njegovi istomišljenici pokrenuli na prvi pogled uzaludan poduhvat – formiranje potpuno nove stranke praktički iz ničega. Ali uspjeh nije izostao, vrhunac su bili parlamentarni izbori u prosincu 2011. godine kada je stranka osvojila šest zastupničkih mandata.

   Laburisti su bili važni jer su na političkoj sceni pokrivali prostor koji ne zanima baš nikoga. SDP će recimo, i to s punim pravom, prosvjedovati ako se nekoga u Hrvatskog šikanira zbog njegove nacije ili spolne orijentacije.

Premijer i šef SDP-a Zoran Milanović je nekoliko puta osobno intervenirao u takvim slučajevima. Međutim, ako je neki pripadnik manjine šikaniran tako da mora svaki dan raditi 11 sati, a plaćeno mu je samo osam – on u ovoj zemlji ne zanima nikoga iz političkog mainstreama. A riječ je o za hrvatske prilike relativno benignom ugrožavanju radničkih prava budući da ima i puno onih koji rade, a ne primaju plaću.

   Barem ne zanima nikoga iz SDP-a niti iz u Hrvatskoj izuzetno lukrativne industrije ljudskih prava. Sam SDP definitivno nije socijaldemokratska stranka, svjetonazorski je bliži njemačkom Linkeu nego njemačkom SPD-u. A u gospodarskom smislu bliži je Tonyju Blairu nego njemačkim socijaldemokratima.

   Hrvatski laburisti nikad nisu bili nikakva »luda ljevica« tipa Syrize ili Podemosa. To je uostalom i bila bitna točka raskola u stranci budući da vodstvo predvođeno Lesarom i Nansi Tireli nije željelo krenuti putem grčke ili španjolske krajnje ljevice koja možda izbore i može dobiti, ali ni slučajno ne može ispuniti olako dana djetinjasta obećanja.

   Bez obzira na recentne ekscese krajnje desnice, u Hrvatskoj postoje političke snage koje će protiv toga odlučno reagirati i zaštititi slabije. Međutim, kada netko iz manjine postane većina, dakle onaj koji u Hrvatskoj živi od svog rada tada on na domaćoj političkoj i društvenoj sceni neće imati nikoga tko bi ga uopće zaželio pogledati, a kamoli zaštititi.

Jer je naprosto i domaća takozvana ljevica prešutno usvojila potpuno pogrešno tumačenje koje su na europskoj sceni promovirali novi laburisti Tonyja Blaira. A to je da su današnja zapadna društva postala praktički besklasna.

I da onaj koji je siromašan jer radi slabo plaćen posao od kojeg ne može preživeti sam kriv za svoju sudbinu. I da zaslužuje ono što mu se događa jer se ili nije želio školovati, a mogao je ili je pak naprosto lijen pa ne želi dovoljno naporno raditi kako bi poboljšao svoj socijalni status.