Kratko je trajala iluzija o vrloj srdačnosti između premijera Zorana Milanovića i vođa braniteljskog prosvjeda iz Savske koju su novinari uočili za vrijeme njihova spontanog, desetominutnog i nadasve »vrlo srdačnog« susreta u Okučanima, prigodom komemoracije poginulima u operaciji Bljesak.

   Vrlo brzo su se svukli prigodno navučeni »vrlo srdačni« osmijesi, pa kada danas gledate ista ta smrknuta lica u Zagrebu i uspoređujete ih sa znatno vedrijim snimkama iz Okučana, samo što ne pomislite da je na svakom potezu od uha do uha korišten Photoshop za peglanje bora-mrgodnica i za razvlačenje stisnutih usana u osmjehujuću širinu.

   »Jedino za branitelje nismo kune smanjili nego povećali. Proračun Ministarstva branitelja nije smanjen, ako treba još ćemo ga povećati«, govorio je Milanović još u petak, pred braniteljima i pred kamerama.

Navijestio je šef Vlade i razgovor s braniteljima, te napomenuo da će se taj dijalog voditi bez kamera. Fige u džepu više nije spominjao. One se na takvom stupnju uzajamnog povjerenja valjda podrazumijevaju. Ponovio je: »Ono što sigurno znam je da nitko nije ništa napravio da bi napakostio braniteljima.« I mirno se razišao, ponijevši darovanu majicu kao uspomenu na taj prvi susret. Jer drugoga teško da će biti, posebice ne onako spontanog i »vrlo srdačnog«.

   Već sutradan je Đuro Glogoški sa smotre estradnog zajedništva na Jelačić-placu nimalo srdačno poručio: »U četvrtak je 200. dan prosvjeda. Premijeru dajemo rok do tog dana da otvori dijalog, ali javno, pred medijima, da se izbjegnu manipulacije, laži i obmane kojima se njegova vlada služi. Nakon isteka roka, podsjećam na riječi koje smo zadnji put izrekli na ovome mjestu: da je mali korak od Trga bana Jelačića do Trga svetog Marka. Ako ne možete osigurati budućnost hrvatskom narodu, odstupite, ako ne prije, onda na Dan državnosti, 30. svibnja. A mi, mi ćemo ostati u Savskoj sve dok ne napravimo društvo po mjeri svakog čovjeka u Hrvatskoj.«

   Malo je tko za ozbiljno uzeo tu kitnjastu retoričku figuru o »društvu po mjeri svakog čovjeka u Hrvatskoj«, jer družina iz šatora – sve i kad bi doista htjela ostvariti takvu utopiju – ne vlada potrebnim vještinama iz oblasti socijalne magije. Ali iz povijesti socijalnog opsjenarstva znamo da tu i nisu potrebne nikakve vještine. Dovoljno je skrojiti vladajući mjerni sustav, pa neka mu onda svaki pojedinac izvoli prilagoditi svoje proporcije i disproporcije…

   Nisu se ljudi zakačili za to »društvo po mjeri svakoga«, jer ih je puno više zanimalo ono što bi moglo uslijediti puno prije tog socijalnog raja, dakle – već ovoga četvrtka. Zanimalo ih je i još uvijek ih zanima da li taj obećani »mali korak od Trga bana Jelačića do Trga svetog Marka« za sobom vuče i onaj balast prethodnih obećanja Đure Glogoškog: »Ako hrvatski branitelji budu morali doći na Markov trg, netko će s njega morati otići, a to nisu branitelji.«

   Mogućnost da taj nečiji odlazak bude izvojšten zna se kakvim sredstvima navijestio je i Josip Klemm koji je u razgovoru s novinarima Jutarnjeg lista bio puno glagoljiviji od kolege Đure Glogoškog: »Ne izjasni li se premijer do četvrtka hoće li nas primiti, branitelji će iskoristiti sva raspoloživa demokratska sredstva da ostvare svoja prava. Ako žele rat, imat će ga. Ali mi vjerujemo da i premijer želi zajedništvo.«

Kazao je Klemm još i to da će u slučaju braniteljskog dolaska na Markov trg »najmanji problem za ovu Vladu biti hoćemo li nekoga izviždati«. I ponovio kako »nema govora da se branitelji pokupe iz Savske prije ispunjenja zahtjeva«, od kojih je prvi onaj da ministar Predrag Matić bude bezpridržajno smijenjen. Iskazao je pritom i spremnost da se »na Matića ide i na osobnom nivou, ne bude li sluha za argumentiranu raspravu«.

   Po objavljivanju ovih izjava, Klemm je pokušao prebaciti rat u novinsko dvorište: »Vidim što je jedan dnevni list izvukao, da smo spremni za rat. To nije istina, mi rat ne objavljujemo. Samo smatramo da nakon 200 dana prosvjeda zaslužujemo da se uspostavi javni dijalog.« Pa kad se taj javni dijalog najzad uspostavi na način na koji ga zamišljaju Glogoški i Klemm, ispostavit će se da na putu do dijaloga nitko nikada nije spomenuo nikakav rat, nikakav krvavi Božić, nikakav krvavi Uskrs…