Vrijeme je za čistu Hrvatsku, najavila je u subotu na Trgu bana Jelačića bivša misica i manekenka Anica Kovač, a u nedjelju u Vukovaru spremno prihvatila predsjednica Hrvatskih konzervativaca i europarlamentarka Ruža Tomašić. 

   – Neka oni mole Boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju. Oni drže ovu državu za blagajnu i samoposlugu, a ništa joj ne daju. 

   Proljeće je i vrijedne ženice prihvatile su se pospremanja i čišćenja, samo što se ove godine akcija ne odnosi samo na tarme i prašinu već i nešto krupnije komade gamadi i težu svrabež. I dok je estradno lice pokušalo svoju izjavu ponešto ublažiti (»Kada kažem da je vrijeme za čistu Hrvatsku, mislim na to, da se ponosimo izborenom slobodom i samostalnom državom«), vrla je europarlamentarka viziju proluftane Hrvatske inaugurirane prije dvije godine (»Ovi što pljuju na Hrvatsku, zašto je ne napuste!«), za naš list i pravno operacionalizirala. 

   Ruža bi Tomašić naime ukinula Zakon o općem oprostu koji je 20. rujna 1996. godine donio Zastupnički dom Sabora, a četiri dana kasnije proglasio predsjednik RH dr. Franjo Tuđman. Na taj bi način, kaže ona, 1.750 hrvatskih Srba koji su njime abolirani zajedno s članovima svojih obitelji pobjegli u Srbiju bojeći se suđenja pred hrvatskim sudovima. Da sam na vlasti, ja bih to napravila, kaže Ruža Tomašić, a budući da je koalicijska partnerica HDZ-a Tomislava Karamarka ta bi joj se prilika mogla pružiti nakon parlamentarnih izbora. 

   Sve to nije bitno Ruži Tomašić koja će valjda taj svoj prijedlog iznijeti i pred kolegama u Strasbourgu. Važno je jednim potezom pera riješiti se još cca sedam tisuća onih nezahvalnika koji Hrvatsku iskorištavaju i cijede držeći je za samoposlugu i blagajnu, a ništa joj ne daju. U odnosu na 150 tisuća otišlih hrvatskih Srba nakon »Oluje« i nije neki rezultat, ali Ružu ipak veseli. Zrno po zrno, kap po kap, čisto dvorište. 

   To što potire Tuđmanovu politiku i njegove zakone, koji je na sve moguće načine devedesetih morao međunarodnu zajednicu uvjeravati da nema nikakvog čišćenja i da se eventualno radi o humanom preseljenju, nimalo joj ne smeta. Danas su druga vremena, padaju svi zabrani i sve je u ime čistoće dozvoljeno. 

   Nitko te ne priječi i, malo po malo, etničko je čišćenje postalo etički poželjno.