Danima se hrvatsko općinstvo predvođeno hrvatskim novinstvom zgraža nad nepristojnošću Jean-Claudea Junckera i nad nepoštovanjem što ga je taj žalibože predsjednik Europske komisije pokazao i prema Kolindi Grabar-Kitarović i prema državi članici Europske unije iz koje je rečena »visoka gošća« stigla u Bruxelles. Danima već Junckerov mobitel, što je usred press-konferencije zazvonio u džepu šefa europske vlade, alarmira hrvatsku javnost i nagoni je da se – duboko uvrijeđena i debelo ogorčena – pita: jesmo li za takvu Europu stoljećima ginuli na predziđu kršćanstva i u najisturenijim obrambenim rovovima zapadne civilizacije?

   Jesmo li krv svoju prolijevali pod turskim ćordama i pred srpskim hordama da bi nam uljuđena Europa jednoga dana na svemu tome zahvalila tako što će njezin visoki dužnosnik omalovažavati legitimno izabranu hrvatsku predsjednicu, brbljajući u mobitel tko zna s kim i šaljući potom SMS tko zna kome, dok naša Kolinda, niti metar udaljena od tog neotesanca, novinarima govori kako je prošlo gotovo dvije godine od stupanja Hrvatske u članstvo EU i kako je, nakon razdoblja učenja za stolom, došlo vrijeme da puno snažnije odradimo svoju ulogu u kreiranju zajedničkih odluka?

   Nižu se ta pitanja o smislu i besmislu hrvatskoga žrtvovanja za Europu, ali i optužbe na račun nepristojnoga šefa europske vlade čije je pimplanje po mobitelu u hrvatskim novinama proglašeno gafom tjedna. Vremešnog se Jean-Claudea Junckera optužuje da se ponio poput »običnog razmaženog tinejdžera koji se nije u stanju odvojiti od telefoniranja i SMS-iranja čak ni u vrijeme obiteljskog ručka«, spominje se njegova »sklonost alkoholnim pićima čak i na radnome mjestu«, a domaća se javnost podsjeća i na njegovo nedavno priznanje da zbog bubrežnoga kamenca pije vrlo jake lijekove od kojih je, prema vlastitom priznanju, bukvalno »drogiran«. Ističe se i podatak da Juncker samo tri dana u tjednu radi u Bruxellesu, dok ostatak radnoga vremena provodi u Luxembourgu, u posebnoj kancelariji čije je uređenje koštalo 310 tisuća eura.

   S posebnom se nasladom objavljuju i pretiskuju web-komentari gnjevnih čitatelja koji Junckera ironično nazivaju »finim nekim gospodinom« lišenim »elementarne pristojnosti i kulture« i jednim od »tih vrlih Europljana na koje bismo se valjda trebali ugledati«. Pitaju se hrvatski čitatelji da li bi se Juncker javio na mobitel da je pokraj njega, umjesto hrvatske predsjednice, stajala Angela Merkel, te na taj način ismijavaju njegovu glasnogovornicu Minu Andrejevu koja je na novinarsko pitanje kome se to njezin šef javio usred presice s Kolindom Grabar-Kitarović nimalo uvjerljivo odgovorila da je »predsjednik Europske komisije u stalnom kontaktu s europskim građanima«.

   Bijes je toliki da je pravo čudo kako se još nitko nije sjetio prozvati Tomislava Karamarka i od njega zatražiti da opozove svoje riječi: »Zadovoljni smo izborom Jean-Claudea Junckera za predsjednika Europske komisije jer je on bio i naš kandidat, kandidat pučana, podržavao je naše pregovore s EU-om. To je iskusan i kvalitetan političar.» A još veće je čudo što se od ponižene hrvatske predsjednice ne zahtijeva da Junckeru najzad kaže ono što ga spada, ono što je onako damski i diplomatski prešutjela za govornicom u Bruxellesu, nakon što je taj žalibože predsjednik Europske komisije najzad strpao mobitel natrag u džep.

   No, što ako Kolinda Grabar-Kitarović na taj Junckerov čin uopće ne gleda poput onih s punim pravom ogorčenih hrvatskih građana? Što ako ona u tom drndanju po mobitelu ne vidi ni elementarnu nepristojnost niti drsku uvredu na račun časne dužnosti predsjednice Republike Hrvatske? Što ako Kolinda Grabar-Kitarović smatra da je nečije zabavljanje mobitelom u neposrednoj blizini vodeće osobe hrvatske države – dok ona govori li ga, govori… – uobičajen i prihvatljiv izraz štovanja kako vladajuće persone, tako i predsjedničke institucije?

   Jer teško je povjerovati da gospođa Grabar-Kitarović koncem listopada prošle godine nije pogledala snimku posjeta Ive Josipovića, tadašnjega predsjednika Republike Hrvatske, braniteljskom šatoru u Savskoj. I teško je povjerovati da tom prigodom nije zapazila Antu Deura, tadašnjega predsjednika Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, koji je Josipoviću u lice sasuo zahtjeve da vlast odustane od postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru i da »braća iz Herceg-Bosne s kojom smo zajedno stvarali Republiku Hrvatsku«, tj. pripadnici Hrvatskog vijeća obrane »moraju biti dio Zakona o hrvatskim braniteljima«, te odmah potom – dok je hrvatski predsjednik slušao što mu Đuro Glogoški govori o pravu na njegovanje ratnih invalida u kolicima – iz džepa izvadio mobitel i pred televizijskom kamerom, na korak udaljenosti od Josipovića i Glogoškog, počeo prebirati po tipkovnici.

   Pretjerano bi bilo tvrditi da je Kolinda Grabar-Kitarović upravo zbog tako iskazanog poštovanja prema instituciji predsjednika Republike Hrvatske odlučila nagraditi Antu Deura, pa ga nakon izborne pobjede imenovati svojim savjetnikom za branitelje, ali je posve jasno da joj njegovo mobitelsko ponižavanje Ive Josipovića pred braniteljima i pred kamerama nije ni najmanje zasmetalo. Zašto bi joj onda smetalo što je Jean-Claude Juncker usred njezina obraćanja novinarima bio u mobitelskom kontaktu s nekim europskim građaninom? Naprimjer s građaninom Antom Deurom kojega je u tom trenutku zanimalo zašto mu se Kolinda ne javlja na pozive, đava joj lipi odnija i kulturu i mobitel…