U kampanji za prve parlamentarne izbore, nije se puno pričalo o ekonomiji. Stoga ni tvrdnje tadašnjih HDZ-ovih čelnika da se njihov gospodarski program radi u Austriji, nisu izazivale u javnosti previše upita. Sada, pak, HDZ-ov program treba stići iz Njemačke i dok ga jedan minhenski institut ne završi, nećemo znati što Tomislav Karamarko namjerava činiti ako pobijedi na idućim izborima.

Zasad je on o tome malo rekao, tek mu s vremena na vrijeme, kao ovog tjedna, izleti rečenica u kojoj spominje »teške zahvate i prolazak kroz dolinu suza«. No, što bi konkretno to bilo, u HDZ-u ne žele otkriti, opravdavajući se da tako svoje ideje štite od krađe političkih protivnika.

   Uistinu je teško vjerovati da bi Karamarko kao premijer posegnuo za nekim radikalnim ekonomskim mjerama. Bilo bi to potpuno suprotno HDZ-ovom socijalističkom duhu. HDZ 25 godina ekomomsku politiku usklađuje s očekivanjima vlastitih birača, a oni u većini ovise o državi.

Uostalom, HDZ je oponirao apsolutno svakoj mjeri Vlade Zorana Milanovića kojoj je cilj bio određeno smanjivanje državne potrošnje. Karamarko je uvijek bio na strani sindikata i općenito svih koji su se bunili protiv takozvanih bolnih rezova.

Ako bi, dakle, predsjednik HDZ-a za nešto više od pola godine odlučio provesti Hrvate kroz dolinu suza, riječ bi bila o nezapamćenom političkom preokretu. Ali, uzmimo da se Karamarko zaista sprema to napraviti, da isključivo razmišlja kako će, po recimo uzoru na Estoniju, troškove države drastično srezati.

Pa makar to potaknulo masovan odlazak ljudi iz Hrvatske, kao što se dogodilo u Estoniji. E, u tom bi slučaju Karamarko u startu bio u velikoj prednosti u odnosu na Milanovića na početku mandata.

   Da je aktualni premijer i htio poslušati domaće i strane savjete da snažno zareže u državne rashode, ne bi to imao građanima čime kompenzirati. Nedavno je HTV objavio anketu u kojoj je golema većina ispitanika podržala politiku bolnih rezova, ali to je, naravno, daleko od stvarnosti.

Međutim, Karamarko ima što Hrvatima ponuditi kao naknadu za odricanja. Može ih povesti u borbu protiv komunista, četnika, jugoslavena i udbaša. To je Karamarkov doista moćan adut. Milanović nije imao u rukama niti izbliza nešto takvo. U ime čega je to Milanović mogao građane pozvati na žrtvu?

Uređenost države, ljudska prava i političke slobode nisu u Hrvatskoj na bogzna kakvoj cijeni. Ali, Karamarko bi frustracije puka, zbog eventualnih »teških zahvata« u gospodarsko-socijalno tkivo, mogao usmjeriti u konačan obračun sa svim unutarnjim neprijateljima Hrvatske.

»Znam da vam nije lako, ali puno je važnije da našu svetu domovinu oslobađamo od onih koji je ne vole. Generacije koje dolaze bit će nam zahvalne«, mogla bi glasiti Karamarkova poruka svojem narodu. On ovakav scenarij već najavljuje.

Prije nekoliko tjedana zaprijetio je da će nakon izbora krenuti u temeljitu demontažu SDP-a, kako bi tu stranku sveo na pet do šest posto. S Karamarkom se, znači, nećemo uopće baviti ovozemaljskim životom u dolini suza, jurišat ćemo na nebo.