A »V for victory« na kraju je pokazala Nina Kraljić. Opravdano, složili su se mnogi. Osim Tonyja, koji se ljutio što on nije pobijedio. Pardon, što Šime nije pobijedio. Ili Jure, ili kako se već zvaše onaj nebitni mali kojeg je meštar doveo na stage da mu drži štangu dok on pokazuje svijetu kako još uvijek može otpjevati visoke lage u »Ti, samo ti«. 

  Nina je i u tome bila jača, jer je Jacques nije doveo na stage da mu sekundira, već da joj pomogne da zabljesne u odličnoj izvedbi »Euphorije«. Ne morate voljeti tu pjesmu, ne volim je ni ja, ali poslušajte je ponovno, sad kad su se strasti stišale, kao i Tonyjev duet, pa ćete vidjeti da se Tony bori s nekim svojim avetima, a da se Jacques u svemu tome ipak ne stavlja u prvi plan. 

  Kako bilo, nakon svega ipak ostaje Nina. Koja je već potpisala neki ugovor. Ne želim coprati, ali potpisivanje ugovora u onoj euforiji isto je kao i gladnome ići u šoping hrane: da, naravno da mi trebaju čokoladom preliveni čokoladni keksi punjeni čokoladom. Svih ovih pet paketa, jasno. 

  Vidjeli smo i u čemu je najjača: u izvedbama pjesama istinskog etno nasljeđa, umjesto onog prvoloptaškog i snishodljivog, u kojima iako ne uvijek tehnički besprijekorna uspijeva pobuditi emociju. Jacques je, naravno, svaki put pretjerivao u hvaljenju, što možda za pjevačicu aspiranticu nije dobro, jer i ona još može rasti. Ali ključno ima: moćan organ i sposobnost izazivanja emocije. Sad da je još i malo razbora oko budućnosti i sreće s pravim skladateljima… 

  A baš to posljednje najviše zabrinjava. Jer ako svi ti talent showovi nešto pokazuju, to je da nam pjevačkih talenata ne nedostaje. Ali oni uvijek zabljesnu u pjesmama koje je uglavnom netko nekad davno napisao. Kad se ugase reflektori showa i počne se pjevati ono što je u recentnoj ponudi, pokaže se siromaštvo domaćeg mainstreama. E zato bih volio da je Ninu čuo, recimo, Damir Imamović. Pa da vidimo.