Gledam jučer kako su dobri ljudi polijepili na Facebook čestitke, sjećanja na slavne povijesne datume borbe za radnička prava i crvene karanfile skinute s interneta pa pomislim da ću se i ja priključiti tom valu lijepih želja. 

   Ali onda odjednom više nisam sigurna. To jest, ne znam kome bi te moje želje išle. A mislim da bi isti problem imali i svi ovi čestiti čestitari kad bi morali odgovoriti kome se obraćaju i zbog čega? 

   Jer svakako nije baš zgodno gurati pod nos karanfile za Praznik rada onima za koje u ovoj zemlji posla nema, a njih je oko tristo tisuća. Kad su u pitanju ti koji godinama šalju molbe i nigdje ne uspijevaju, jelda da bi to zvučalo kao provokacija. Prvomajska čestitka sigurno ne bi osobito razdragala moga nećaka koji je, s dva humanistička magisterija, nemajući kud, upravo položio još i ispite za vođenje gostiju po Hrvatskoj, pa će tražiti kruha u desetom zanimanju, kao turistički vodič. 

   Jednako tako, ne bih rekla da treba nešto čestitati ni tim navodnim sretnicima koji kao imaju radno mjesto pa bi trebali biti zadovoljni, ali koji za mjesec dana rada zarade maksimalno do 2.500 kuna. Takvih je opet dosta, oko 20 posto od broja zaposlenih, iliti novih 300 tisuća. A također su jako upitni i svi oni koji dobiju manje od prosječne plaće – tih 5,5 tisuća kuna – ako pritom nisu bogati nasljednici ili ako bar dvoje u obitelji ne rade. Jako dobro zna o čemu govorimo svatko tko mora izdržavati četveročlanu obitelj s tri i pol ili četiri tisuće kuna na mjesec jer za njegovu djecu nema čokolade, nema novih tenisica, nema proljetnih jagoda i nema ferija na moru. 

  I njima, prema tome, bolje nemoj čestitati Prvi svibnja da te ne pošalju dođavola. 

   Nezaposlene plus oko 65 posto zaposlenih smo, dakle, prekrižili, najbolje ih je pustiti na miru s prvosvibanjskim karanfilima. 

   A moramo im dodati još i ove koji se uzdaju u Udrugu franak, penzionersku sirotinju, zatim blokirane koji trebaju prestati jesti da jednom otplate dugove, zatim one kojima su devedesetih cijela poduzeća popljačkana pa posao više ni ne traže, nesretnike koji rade bez plaće, radnice Kamenskog, kao i sve koji rintaju po 10 i 12 sati dnevno da ih ne otpuste, i to bez naknade, i nikoga ne zanima sviđa li im se to ili ne. 

   Nekidan mi kaže mala od prijatelja, mlada odvjetnica, da iz advokatske kancelarije u kojoj radi izlazi najranije oko 19 sati jer je »to svuda tako«. Baš se pitam kako će ta djevojka sutra imati djecu i obitelj i zar nije malo nepristojno čestitati Prvi svibnja njoj i svim onim radnicima u trgovini koji slomljeni ostaju u firmi satima poslije radnog vremena da preslože, istovare, popišu. 

   Tko nam, dakle, onda ostaje za čestitke? Izbrojite malo pa ćete vidjeti. 

  Hajde recimo da one više nisu neumjesne za oko 13 posto ukupno zaposlenih, ili oko 200 tisuća u cijeloj državi, koji za rad dobiju od osam tisuća kuna pa naviše. No čestitanje je zapravo najviše na mjestu za ona tri milijardera i 101 milijunaša, među kojima je, čast iznimkama, više onih koji su jamili nego onih koji su naprosto uspješni i sposobni. 

   Čemu, dakle, uzbuđenje, čemu karanfili, i kome se ovako post festum obraćaju sindikalci na maršu u Sisku osim svojoj taštini? 

   I tako sam jučer odlučila preskočiti sve i biti tiho. Onima koje znam uglavnom je danas neumjesno čestitati, a one kojima nije, njih ionako ne poznajem.