Snimio Darko JELINEK / Nl arhiva
Te su nam ustanove uglavnom potrebne, iako ne ovakve kakve su sada, i ne treba ih raspuštati. Neke se sigurno mogu ukinuti, spojiti ili privatizirati, inkorporirati u neke druge ili više vezati uz privredu
Vlada namjerava smanjiti broj državnih agencija s 57 na 48 i svi smatraju da je to dobra vijest. Dapače, budući da se na agencije, državne zavode, institute i fondove posljednjih godina tako često upiralo prstom kao na neradnička utočišta za zbrinjavanje politički zaštićenih kadrova iliti drske i halapljive žderače javnog novca, većina bi građana, kad bi ih se o tome pitalo, odmah glasala da se ti uredi, sve do jednoga, brzim potezom pera jednostavno ukinu, odmah i sada.
Stotinu puta smo oko sebe čuli ljutit stav da »sve to treba rastjerati«.
I sama sam tu istu psovku neki dan brundala sebi u bradu vraćajući se iz zagrebačkog sjedišta državnog Zavoda za zaštitu bilja, raskošnog zdanja na zelenom brijegu gdje bi čovjek gotovo radio i besplatno, a gdje su me »uslužili« toliko svisoka i preko volje da su me automatski preplavili vrlo krvoločni osjećaji prema cijeloj toj uobraženoj kasti samodovoljnih genija koja se tako čudovišno ulijenila na jaslama društva.
Naravno da je riječ o generalizaciji, glupoj kao i svaka druga generalizacija. Ali svejedno se ne treba čuditi što se u ovim teškim vremenima s velikom antipatijom i zavišću gleda na zaštićena gnijezda pod patronatom države u kojima vrijeme stoji, nitko te ne pita što si taj dan napravio, doma se ide skoro kad se hoće, a plaće su velike i sigurne.
Uostalom, nepobitno je da Hrvatska slabo zarađuje, pa mora puno manje i trošiti. Ovakvi kakvi jesmo, neke stvari sebi naprosto ne možemo priuštiti.
Na nekom stranom TV programu lani su davali emisiju o radu jedne doktorice znanosti, stručnjakinje za osjet vida kod kitova. Tko li za to plaća, pitala sam se tada potpuno frapirana, ali u bogatom društvu nađe se i za takva čuda mecena. Kad mi postanemo uspješniji i počnemo više zarađivati, i kod nas će biti druga stvar. Ali sada moramo smanjiti prohtjeve i apetite. Pokrij se pokrivačem kakav imaš.
U svojevrsnoj recesijskoj histeriji koja isljednički zaviruje u svaki tuđi tanjur, agencije, zavodi, arhivi i instituti postali su, dakle, sinonim za bezobrazno rasipništvo u sferi državnih financija. Pa se ljudi, recimo, pitaju što će Hrvatskoj uopće Agencija za prostore ugrožene eksplozivnom atmosferom i to sa 50 zaposlenih, koji je to vrag i što ta ekipa uopće radi?
Zar je normalno da na grbači poreznih obveznika držimo Institut za filozofiju sa 27 filozofa i Staroslavenski institut sa 23 istraživača? Po kojoj logici je u Hrvatskoj poljoprivrednoj agenciji zaposleno čak 370 službenika? I tako dalje.
Nekidan su jedne novine objavile sve plaće čelnika u državnim agencijama, i to u brutu, kako bi se kod čitatelja isprovocirao što veći bijes na te »uhljebe«. To neodgovorno hajkanje i žutilo u našim glavama neće nas, međutim, daleko odvesti.
Jer te su nam ustanove uglavnom potrebne, iako ne ovakve kakve su sada, i ne treba ih raspuštati. Neke se sigurno mogu ukinuti, spojiti ili privatizirati, inkorporirati u neke druge ili više vezati uz privredu. U redu.
Ali prava reforma je organizirati sve njih tako da svi predano rade na projektima od kojih će društvo imati koristi, da broj zaposlenih bude vrlo racionalan, da one ustanove koje daju usluge budu doista na službi građanima i da se kadar prima isključivo zbog referenci, a ne preko političke porte.
Sve drugo je jalov posao koji ne treba ni započinjati, reforma bez reforme.
