Raspoloženje pobjednika hrvatskih predsjedničkih izbora, u vrlo kratkom vremenskom razdoblju mijenja se od euforije do rezignacije. U izbornoj noći, nakon objave rezultata prema kojima su oni dobili više od milijun glasova, čini im se da im je samo nebo granica.

Tolik broj birača na glasačkim listićima zaokruži samo ime pobjednika izbora za predsjednika Republike. Nitko drugi u državi ne može se pohvaliti niti približnom potporom naroda. Zbog te se činjenice ti ljudi sigurno osjećaju jako važnima.

 Međutim, ubrzo po preuzimanju dužnosti, nastupa naglo otrežnjenje. Predsjednici počinju shvaćati da gotovo nikome nisu potrebni jer limitirane ustavne ovlasti onemogućuju ih da naprave nešto što bi imalo bilo kakav utjecaj na svakodnevni život građana.

 Kad bi Kolinda Grabar-Kitarović sutra otputovala negdje u inozemstvo i vratila se u Hrvatsku za pola godine, to u zemlji ne bi izazvalo nikakve negativne posljedice. Surova je to stvarnost, koja potpuno odudara od te spektakularne milijunske izborne podrške.

  Zato predsjednici, trenutačno Kolinda Grabar-Kitarović, jednostavno vape za priznanjem i uvažavanjem, u prvom redu premijera koji obnaša faktičnu vlast u državi. Žele mu se nametnuti kao ravnopravan partner.

No, od toga, naravno, nema ništa. Premijeri doživljavaju predsjednike tek kao dosadne muhe koje oblijeću oko njih i ne daju im mira, a odgovornost im je upravo minimalna. Ustav jasno određuje da to dvoje dužnosnika mora surađivati samo u uskim segmentima vanjske politike, obrane i obavještajnog sustava. Objektivno, mjeseci mogu proći a da predsjednik i premijer ne progovore niti riječ.

  Ali, predsjednici bi, kao onomad Vasa Ladački, »hteli mnogo više«. Sanjaju o permanentnoj suradnji s premijerima, a te osobne ambicije onda umataju u visokoparne fraze o zajedništvu i dobrobiti Hrvatske.

Kolinda Grabar-Kitarović posebno se u tome ističe. I ne može se reći da to napadno forsiranje suradnje ponegdje u javnosti ne pada na plodno tlo. Tobože bi takav pristup čak pospješio izlazak iz gospodarske krize. Što, kako? Riječ je o stvaranju iluzije.

Uostalom, nema šanse da bi predsjednica čvrsto stala iza ekonomskih mjera što bi ih predložila Vlada, pa makar i ona bila uključena u njihovu izradu. Te mjere u pravilu dijele društvo, uvijek je puno nezadovoljnih i stoga nije realno da bi predsjednica, koja po prirodi svoje dužnosti teži tome da se ljudima što manje zamjera, odjednom podržavala nepopularne poteze.

  Zato je nepotrebno inzistiranje na dobrim odnosima Pantovčaka i Banskih dvora. Ne da nije katastrofa ako su komunikacije na toj relaciji loše, to je štoviše poželjno. Distanca između predsjednice i premijera je zdrava. Kad ona postoji, tada barem znamo da predsjednica, osim vrlo ograničeno, nema utjecaj na imenovanja u državnom sektoru. Ne može nazvati premijera i reći mu: »Čuj, poslala sam ti jednog provjerenog čovjeka, daj mu nađi neko direktorsko mjesto«.