Moramo biti sretni što se Hrvatska trenutačno nalazi u izuzetno dobroj sigurnosnoj situaciji. Neke sigurnosne ugroze u ovom trenutku nema, a i članica smo NATO pakta koji bi nas valjda zaštitio ako se ukaže potreba. I dobro je to jer u suprotnom Hrvatska ne bi imala ama baš nikakve šanse, čak ni protiv neke bezazlene oružane sile. Dok bi se predsjednik, premijer i ministar obrane dogovorili oko toga kakve su čije ovlasti i koji potez prvo povući neprijateljski bi tenkovi već bili na Trgu bana Jelačića. Da je Hrvatska imala ovakvo ustavno rješenje 1991. godine gotovo je sigurno da bi izgubila rat, i to već za nekoliko tjedana.
Za najnovije prijepore na relaciji predsjednica – premijer nije kriv ni jedan od njih. Zavisi s koje strane političkog spektra promatrač dolazi u pravu su ili predsjednica ili premijer. Prijepori su brojni od proslave Oluje pa do sastanaka na Pantovčaku.
Na žalost i dio medija snosi krivnju za ovu situaciju. Tijekom devedesetih u Hrvatskoj je na području lijevo do centra postignut konsenzus oko toga da treba ukinuti polupredsjednički sustav i uvesti čisti parlamentarni. Međutim, nakon što je pomalo neočekivano 2000. pobijedio Stipe Mesić isti oni koji su godinama opisivali polupredsjednički sustav kao diktatorski sada su odjednom započeli grubo napadati Ivicu Račana koji »želi razvlastiti našeg Stipu«. A i sam se Mesić borio protiv ustavnih promjena, što je uostalom i legitimno, pokušavajući ih srušiti. Pa je sve na kraju završeno trulim kompromisom, odnosno ustavnim rješenjem kojeg sada imamo, i koje je zadnjih 15 godine uvijek iznova generiralo sukobe. I to čak i u slučajevima kada su predsjednik i premijer dolazili iz iste političke opcije.
Dva aktualna šefa izvršne vlasti dolaze iz sasvim suprotnih blokova, i to još vjerojatno kakvih šest mjeseci prije parlamentarnih izbora. A kampanja za njih je već odavno započela. I po svemu sudeći mogla bi biti najtvrđa dosad. Ako se oko brojnih stvari nisu mogli dogovoriti Račan i Mesić, a poslije ni Milanović i Josipović, kako onda očekivati da se slože Milanović i Kolinda, i to još usred dosad nezabilježene političke tuče između HDZ-a i SDP-a.
Račan i Mesić se skoro dvije godine nisu mogli dogovoriti oko toga tko će biti prvi ljudi obavještajnih službi, i to u doba kada sigurnosna situacija nije bila ovako dobra kao danas. Bilo je i situacija kada je, zbog nemogućnosti da se premijer i predsjednik slože oko imena, Hrvatska nije imala veleposlanike u važnim zemljama i po nekoliko godna, na primjer u Njemačkoj.
Kako sada stvari stoje, nikakvih promjena Ustava u smislu uređivanja odnosa između predsjednice i premijera neće niti najmanje sljedećih deset godina. Iako su one, vidi se to po svemu što se događa, naprosto nužne. Ili šef izvršne vlasti sa svim ovlastima treba biti premijer, što je varijanta koju upražnjava valjda 99 posto normalnih demokratskih zemalja, ili to treba biti predsjednik, što je sustav koji recimo ima Francuska zadnjih gotovo 60 godina. Ali koji je i njima zadavao velike muke s takozvanom kohabitacijom.
Deset godina naime mora proći ako Grabar-Kitarović osvoji još jedan mandat. Ako pak ne uspije u tome, onda se ovaj rok produžuje na čak 15 godina koliko bi trebalo da isteknu dva mandata osobe koje bi je eventualno pobijedila na sljedećim izborima. Ostaje nam nadati se da nas u tom razdoblju nitko neće napasti.
