Objavili su im lica. Jutarnji je jučer izašao s naslovnicom na kojoj su portreti osmorice mladih muškaraca. Sve su to pravilne, normalne fizionomije. Samo pogledi spušteni malo ustranu. Da bilo kojega od njih sretneš pred kinom, pomislio bi evo studenta kome ovo nije baš najbolji dan u životu, čeka djevojku.
Ali o tim mladićima, čija smo lica sada upoznali jer nas gledaju iz novina, mi i dalje ne znamo baš ništa, samo vidimo da im je zajednička ta jedna jedina stvar koja ih je dovela u istu priču i pod zajednički naslov.
Znači, nemamo pojma što rade u životu? Od čega žive? Pročitaju li ponekad kakvu knjigu? Imaju li djecu? U koje su škole išli? Jesu li ugodni partneri ili grubi gazde u svojoj kući? Imaju li kredite u švicarcima? Sjećaju li se iz djetinjstva priče o vuku i sedam kozlića? Za koga glasaju? Poigraju li se sa psom? Jesu li ikad putovali negdje izvan Hrvatske? Nazovu li majku ujutro da je pitaju je li joj danas lakše s tim bolovima u nogama? Što bi htjeli od života? Voze li divlje ili normalno? Iz kakvih su obitelji? Tko im je uzor i zašto? Kome zavide i na čemu? Kad su bijesni, razbiju li čašu o pod…?
Ni slova o svemu tome ne govori nam ništa na tim fotografijama. No, sve to što nam je o njima ostalo nepoznato, a što bi njih, kao i svakoga drugoga, trebalo definirati kao složene i cjelovite ljude, ionako je unaprijed postalo totalno nevažno pred tom jednom ključnom poveznicom među njima, a ta je da su oni: navijači Torcide.
I to ne bilo kakvi navijači s bijelim šalovima, nego baš ti i takvi koji su nekidan, na odmorištu uz autocestu Zagreb – Split, psovkama i šakama nasrnuli na izbornika Niku Kovača, Damira Vrbanovića i još petoricu iz Hrvatskog nogometnog saveza. Derući se »Hajduk iznad svega«, umjesto svih onih uloga u kojima su trebali i mogli izaći pred ovaj bijeli svijet, oni su se reducirali na bijednu kolektivku »Huligana iz Macole«. Odrekavši se svih svojih drugih lica, ostalo im je da ih na koncu novine ovjekovječe kao fotorobot nasilja.
Ne znam, teško je reći. Možda je sada posve glupo i patetično lamentirati nad činjenicom da su ti momci upropastili sav svoj životni potencijal skrenuvši iz jednog u osnovi zgodnog hobija u jarak opsesivne, slaboumne i delinkventne perverzije zbog čega ih je ovoga puta specijalna policija morala hvatati u jurnjavi presretačima po ličkim pustopoljinama.
Možda je već stvarno deplasirano i redundantno pozivati u ovakvim prilikama na red školu, osobe koje se nameću kao uzori i modeli ponašanja svojim nezrelim sljedbenicima u divljim vodama subkulture, te ministarstva i politiku, sportske klubove i organizacije, pedagoge i svećenike.
Svatko je kovač svoje sreće, reći će praktičan čovjek, pa neka svatko kusa što je skuhao, nema škole do te. Ako njima nije žao da ih roditelji gledaju naredane na naslovnici kao divlju hordu, što mi ostali imamo s tim?
Ali nije baš tako. Uz pomoć svojih instuitucija, društvo mora prepoznati probleme koje ima i ozbiljno se posvetiti traženju lijeka, a bujanje divljaštva u nogometu jedan je od tih problema. Izvrsno je što konačno i izbornik Kovač poziva na akciju, barem sada kad je i on napadnut. »Zajedničkim snagama moramo iskorijeniti to zlo, tu mržnju koja truje navijače«, kaže Kovač. Ispravno. Jer na nogometnim glavešinama je doista red da oko navijačkog nasilja stanu u prve redove. Do sada su bili u posljednjima.
