U kakvoj li su samo zabludi svi hrvatski salonski i ini ljevičari, sve antikapitalističke snage okupljene u frontama i akcijama dosega uglavnom par stotina metara od svog radnog mjesta ili kultnog kafića, svi borci protiv imperijalističkog neoglobalizma i bankarske diktature koji se bacaju pred interventnu policiju za deložacija ili uličnih prosvjeda – kapitalizam u borbi protiv kojeg su spremni dati sve od sebe (osim, uglavnom, solidno plaćenog radnog mjesta) je u Hrvatskoj odavno doživio duboki poraz. U ovoj zemlji je na snazi potpuno suprotno društveno uređenje, prava opreka Amerikama i Engleskama, mrski neprijatelj buržoazije svih boja – komunizam. I to ne bilo kakav, nego neokomunizam, pače, onaj s jugofilskim natruhama (za mlađe čitatelje, Jugoslavija je država čiji je sastavni dio nekad bila Hrvatska i koju nitko više ne želi, ni pomišlja obnoviti, ali je stalno spominju njeni navodno najveći protivnici).

Neokomunističkoj priči, čiji je, evo već skoro četiri godine zatočenik Republika Hrvatska, srećom se približio kraj – bar tako, o tom, kako se zove, neokomunizmu, zbori predsjednik trenutno (anketno) najjače hrvatske stranke, HDZ-a, Tomislav Karamarko. Za čovjeka se sprema glasati cca trećina hrvatskih birača, dakle, radi se potencijalnom gospodaru naredne četiri hrvatske godine (najmanje) kojeg valja ozbiljno shvatiti. Kapital koji stenje pred terorom hrvatskoj neokomunističkog diktata koji je nacionalizirao čak i tečaj švicarskog franka, sigurno s velikim olakšanjem čeka konačni trenutak parlamentarnih izbora kako bi ga Karamarko i HDZ izbavili ispod crvene čizme.

Karamarko, naravno, govori terminološke ordinarne gluposti. Milanović i SDP s komunizmom imaju zajedničkog otprilike isto onoliko koliko i Josip Broz Tito s poticanjem višestranačja. No, sve pet – ako Hrvatska želi na vlasti desnicu, ako želi (još) veći utjecaj financijskog i inog kapitala na društvene procese, glasat će za HDZ unatoč fantazmagorijama središnjice te stranke.

Problem je, međutim, u tome što se HDZ očito sprema na temeljito destruiranje dosegnutih kakvih-takvih demokratskih standarda u ovoj zemlji; odnosno što Karamarko sve otvorenije najavljuje uvođenje autokrature, društvenog uređenja koje se doima demokratskim, ali je zapravo sloboda izbora jako ograničena državnim djelovanjem.

I dok se prva Karamarkova najava ukidanja slobode govora nakon pobjede zdravih snaga na izborima mogla doimati šašavom ludorijom, stvari sad postaju sve ozbiljnije i mračnije. Naime, lanjska izjava šefa HDZ-a o tome kako će se o Tuđmanu i Šušku moći govoriti što god tko hoće, ali samo u svoja četiri zida, dobila je pravosudnu ekstenziju u idejama notornog suca Ivana Turudića, starog HDZ-ovog fana i solidno pozicioniranog kandidata za fotelju ministra pravosuđa, o tome kako će se za dovođenje u pitanje karaktera Domovinskog rata ubuduće ići u zatvor.Ipak, ništa nije došlo ni blizu monstruoznog Karamarkovog ovotjednog obećanja iz Gospića. “Nakon izbora ide njihova doista temeljita demontaža i garantiram vam da ćemo ih nakon dva mandata svesti na postotak kao i Franjo Tuđman devedesetih, na pet, šest posto”, najavio je Karamarko program svog rada u slučaju izborne pobjede – radit će se, dakle, na uništavanju političkih protivnika, što je klasično obilježje duboko nedemokratskih režima. Karamarko nije specificirao na koji će način ići u “temeljitu demontažu” SDP-a, no jasno je da se ne može raditi o regularnoj političkoj utakmici, a sve reminescencije na rad tajnih službi devedesetih protiv demokratskog razvoja Hrvatske se nameću same od sebe.

O Karamarkovim najavama totalnog rata protiv demokracije u Hrvatskoj se, međutim, već sad – dok je čovjek i dalje u dubokoj oporbi, u domaćim medijima može doznati vrlo malo. Temeljito destruirana struka i, shodno tome, zapuštena politička javnost radije se bave, primjerice, izmišljenom vijesti o kupovini aviona za domaće ratno zrakoplovstvo, ili foto galerijama s Pantovčaka. Gospodarstvo je nekako postalo manje atraktivno otkad je većina pokazatelja došla u plus (osim jasno, kad svakog mjeseca Eurostat objavi podatke o nezaposlenosti u EU, pa nas preplave naslovi o tome kako je Hrvatska pri vrhu EU po broju nezaposlenih – što je vijest stara u najmanju ruku sedam-osam godina).

Uglavnom, pozornica je pripremljena i izglancana. Ekonomska kriza je praktički do kraja dotukla kritičku javnost i samo se čeka da na scenu ujaše osloboditelj na bijelom konju koji će se, među ostalim, obračunati s ideološkim skretanjima svih vrsta. Stoga ni ne čude sve češće najave “ljepota” koja nas čekaju kad budući autokrat zasjedne na vlast.

Ili je, ipak, potencijalni demontirajući premijer malo nervozan? Jer razlika između dvije stranke ipak nije tolika da bi garantirala miran san u izbornoj noći. Štoviše, prednost HDZ-a je gotovo ista kao i u travnju 2007., godine u kojoj su održani najneizvjesniji parlamentarni izbori u hrvatskoj povijesti, a potpora Vladi je od početka ove godine u urednom porastu…

Nije, naime, nimalo nemoguće da Karamarko pričajući o konačnom rješenju za SDP, zapravo tek zvižduče u šumi.