Vjerojatno nije lako biti izbornim gubitnikom, džentlementski podnijeti poraz, pogotovo ako si u bitku bio ušao kao favorit, svi su te hranili ulizivačkim bajkama, a tvoj program je ionako bio koncipiran tako da je svakome morao biti općeprihvatljiv u svim svojim postavkama, pa je poraz izgledao nemoguće, kao loš san. A onda se loš san dogodi i realna percepcija još se više zamuti. Tada kreneš u osnivanje nove stranke, jer si toliko selfcentered da ne vidiš da milijun glasova na listićima nije tvoje već je SDP-ovo, HNS-ovo, lijevo, liberalno, građansko, antihadezeovo, antifašističko, civilizacijsko… 

   Ivo Josipović bio je na proteklim predsjedničkim izborima, bez ikakve negativne konotacije, samo maskota građanske, moderne i lijeve Hrvatske. I takva je vrsta Hrvatske izgubila od nacionalističke, konzervativne, ali opet nove i modificirane Hrvatske 21. stoljeća koju je predstavljala Kolinda Grabar-Kitarović. I za nju ćemo reći da je bila samo maskota (ne manekenka, jer bi tek to bilo politički nekorektno) upravo Hrvatske koja apslutno ispravno definira 2015. godinu – to je zemlja u kojoj prevladava konzervativni, katolički svjetonazor, ali koja je ujedno ipak demokratski puno naprednija nego je bila 90-ih te je kao takva ipak i građanska. Grabar-Kitarović jest i građanska političarka – ona u Istri govori talijanski, u odnosima sa Srbijom nastupa pomirljivo, savjetnica joj je ravnateljica Spomen-područja Jasenovac – takva desna političarka pobijedila je lijevog kandidata čiji je »maneken« bio Josipović. 

   I to je moguća, mada ne i nužna, uvertira za parlamentarne izbore. 

   No, Ivo Josipović ispao je kolateralna žrtva prvog čina nove društvene bitke između nove Karamarkove desnice i sada već stare i potrošene SDP-ove Milanovićeve ljevice, koja će za nove izbore već ove godine morati smišljati neke posve nove koncepte. To je šteta jer je on zbilja pozitivan politički lik, sklon kompromisu, pomirivanju, dijalogu. No, birači su željeli promjenu nezadovoljni Vladom, izabrali su najdemokratskiji cvijet, kamilicu u krilu HDZ-a, a Josipović je otpao. To je politika. 

   Žalosno je samo što bivši predsjednik Republike ne razumije da milijun glasova s tih izbora nije njegovo. On ih uzima kao svoj vlastiti politički kapital i misli da su mu već u džepu, ali potpuno pogrešno rezonira – kao da zaboravlja da je bio kandidat SDP-a i čak 17 drugih stranaka i udruga. Da je netko drugi bio njihov kandidat, otprilike slično bi prošao. 

  A što je najgore, sada kada osniva novu stranku, Josipović ponavlja iste greške na kojima je izbore već izgubio – osnov njegova koncepta su, kaže, reforme koje jedine mogu preporoditi Hrvatsku i izvući je iz krize. Zašto to radite, pita ga novinar nakon najave osnivanja stranke. To radim kako bi politička opcija koju zagovaram ostvarila uspjeh i da se konačno provedu one reforme bez kojih Hrvatska ne bi mogla naprijed, kaže bivši predsjednik. 

   Pa te iste reforme, od pravosuđa do samouprave, predlažu svi. I SDP, i HDZ, i svi ostali na sceni. Praktički iste, preslikane programe imaju svi. I svaki građanin na ulici u anketi zna koje reforme Hrvatskoj trebaju. Ok, SDP ih nije napravio na vrijeme, a HDZ ih možda neće napraviti nikad ako se ponovno zaigraju na isti način kao Ivo Sanader kad dođu na vlast. No, smisao ustrajanja na tim reformama je da si u realnoj prilici provesti ih, inače je o njima besmisleno i govoriti. To je kao da želiš hodati po Mjesečevoj površini jer znaš da je moguće, ali nemaš shuttle kojim bi krenuo niti publiku da ti plješće, samo sjediš u kafiću i sanjaš o Mjesecu, a tko te ne podrži, neprijatelj ti je. 

   A Ivo Josipović imao je priliku provesti reforme – da je kao predsjednik bolje i više surađivao s premijerom Zoranom Milanovićem, da nije bio zarobljenik svoje taštine, da je kroz stranku iz koje je došao putem svojih ljudi s kojima je povezan lobirao za te reforme, da je i javnost ranije, a ne tek u kampanji, upoznao sa svojim razmišljanjima i da je, na koncu konca, nakon izbornog poraza otišao ondje gdje je trebao, na svoje radno mjesto u SDP na Ibleru, umjesto što je čekao da ga Milanović moli da se vrati na posao, i ondje nastavio raditi na SDP-ovim reformama koje su sadržajno iste kao njegove, tada bi ih vjerojatno uspio i provesti. Ovako će se naći u situaciji da se na izborima za popularnost bori sa Živim zidom i s Viliborom Sinčićem tuče za izborni prag. 

  Za treće tu nema sreće. Osim ako pola SDP-a, uključujući i pola Predsjedništva SDP-a, sutra ujutro ne prijeđe Josipoviću. Ali to se jednostavno neće dogoditi.