Onaj tko zaboravi žrtve, još ih jednom ubija. Trend autogenocidnog zaborava, mazohističkog odricanja od prošlosti našeg naroda, jadno je obilježio devedesete godine u Hrvatskoj. Rušenja partizanskih spomenika, sakrivanje muzejskih postava iz NOB-a samo su naizgled bila djela čišćenja od ideologije komunizma, a u zbilji hitac u leđa narodu koji se borio za opstanak na ovom prostoru. Pa i danas, kada više ili manje slikoviti likovi premještaju biste i traže promjene imena trgova i ulica, teško je ne upitati se radi li se tu o širem planu u kojem će zaborav donijeti ne ono nužno potrebno pomirenje, već neki drugačiji svijet u kojem nebo neće biti jednostavno plavo s toplim suncem što nas grije, već čelično sivo i označeno krvavom zastavom sa svastikom u krugu.

  Ali nasreću ima i onih velikih i svečanih dana kada se trudom mudrih i dalekovidnih ljudi skida fatalni plašt zaborava s tragedije koja je obilježila epohu, sa zla koje je prijetilo satrti i samo sjećanje na postojanje Hrvata. Takav se događaj zbio jučer u Lipi, gdje je trudom i novcem Općine Matulji, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture otvoren Memorijalni centar Lipa pamti; sveto mjesto sjećanja na žrtve koje je ovaj narod dao u borbi protiv najvećeg zla čovječanstva – fašizma i nacizma.

  Pogled u zločin uvijek je i pogled u dušu zločinca; nekog nepoznatog čovjeka koji ubija dijete u kolijevci, koji pali lomaču sa živim ljudima, koji sluša samrtne hropce osakaćenih djevojaka. Ali i njihovih idejnih saveznika i pobratima koji bi željeli da se dekadama poslije ta istina zaboravi, da je nestane iz naše svijesti, da se zabrani, pa da mogu istinske heroje i mučenike kaljati ružnim imenima i odurnim psovkama.

  A da sve ovo što pišem o izdajničkoj zavjeri zaborava, pa onda i prekrajanja i brisanja i ponovnog pisanja, nije tek pusta tlapnja, može vidjeti svaki korisnik interneta upiše li u tražilicu ime Lipa. Pored opširnih botaničkih pojašnjenja, tek nekoliko stidljivih natuknica koje spominju da se u tom hrvatskom selu na granici sa Slovenijom dogodio strašan zločin. S druge strane, upita li se internet, taj globalni informator čovječanstva o mjestima koja dijele istu tragičnu sudbinu kao i Lipa; češkim Lidicama i francuskom Oradour sur Glaneu, zapanjit će vas stotine članaka koji detaljno opisuju strašne događaje, povode i uzroke, posljedice užasa koji su se dogodili prije sedamdeset godina. Možda će vas i začuditi da na prigodnim obljetnicama obavezno sudjeluju najviši predstavnici državnih vlasti, predsjednici vlada i republika, a iskrene izraze sućuti, te poziv da se neopisiva bol nikada ne zaboravi redovito šalje i poglavar Katoličke crkve.

  No, Česi i Francuzi su ozbiljni europski narodi koji dobro znaju da ne postoje zatvorena poglavlja, već samo odložene knjige čije se stranice uvijek mogu nanovo prelistati. Stoga oni knjige što su ispisane životima njihovih građana i ne zatvaraju već ih ustrajno nude svijetu i mladima kao podsjetnik na zlo što ih je jednom već snašlo, a i da se zna tko pripada svijetu svjetla, a tko svijetu podzemlja i mraka.

  Velim, jučer je bio velik i svečan dan, jer su mudri i dalekovidni ljudi odlučili da mrak zaborava nikad ne prekrije plemenitu suštinu ovog naroda, njegove budućnosti koje i ne bi bilo da nije bilo i onih koji su riskirali i položili za nju svoje živote. Obnova i otvorenje Memorijalnog centra posvećenog 269 ugašenih života mještana Lipe, novo je rađanje onih koji nisu dočekali jutro 1. svibnja 1944. i krupni znak na putu malog naroda; tko smo, gdje smo i kamo nam je hoditi.