Uskrs znači da možemo uskrsnuti, da postoji uskrsnuće kojega možemo barem djelomično doživjeti već sada, i to uskrsnuće bit će nam garancija vječnog uskrsnuća. Da li smo do sada ikada imalo uskrsli, to »malo« uskrsnuće vodit će nas prema vječnom
Uskrsno je vrijeme. Gledano obredno, ono dolazi datumski bez obzira kakvo je naše raspoloženje, pa čak i naše vjerovanje. Međutim, uskrsno se vrijeme uopće ne iscrpljuje obredno. Obred je izraz, ili bi trebao biti izraz nečega drugoga. Obred govori stvarnost koja njemu prethodi, obred govori stvarnost koja je tu i koja govori kroz simboliku.
Što je bilo i što danas prethodi uskrsnom vremenu i uskrsnim obredima? To su pitanja koja nam se u ovo vrijeme nameću, i koja bi nam pomogla da ozbiljne stvari ne pretvaramo u »igru« i da ih lijepo odigramo, pa makar i pobožno, a da se prava stvarnost niti nasluti niti okusi.
Nema dvojbe da je izvor svakom kršćanskom obredu u Isusu i njegovom životu, te njegov odnos prema nama i naš prema njemu. A Isusovim uskrsnućem započinje radost otkupljenih »ples oslobođenih i stvaralačka igra novih, tjelesnih odgovaranja na otvorenu slobodu, premda još u takvim u uvjetima, u kojima inače nema mnogo toga za smijeh«. (J. Moltmann).
Kao što Isusova smrt nije bila igra, tako ni njegovo uskrsnuće nije bilo igra. I jedno i drugo su nadmašivali bilo koju igru i obrednost. Radi toga i kaže jedan od današnjih vrhunskih teologa: ako netko u kriku napuštenog Isusa spozna Boga, ako spozna Boga kroz svoje patnje i patnje čovječanstva, taj napušta naivne religiozne igre s bogovima.
Isusovim životom i uskrsnućem se nazrijeva pobjeda nad smrću, tim najvećim »zlom« čovječanstva. Sv. Pavao nam u prvoj poslanici Korinćanima poručuje: »Kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: ‘Pobjeda proguta smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti tvoj žalac?’… Hvala Bogu koji nam dade pobjedu po našem Gospodinu Isusu Kristu.«
Božansko svjetlo do dubine ljudske duše
Uskrsnuće Isusovo je najveća svečanost kršćanstva, nada da se iz svih »smrtnih« stanja može izaći, radost izlaska na slobodu. Isusovo uskrsnuće započinje od njegovog rađanja, ali svoj vrhunac dobiva kad slavi Gozbu ljubavi i bratstva sa svojim učenicima.
Tada i njih (nas) uvodi u misterij svojega života i priopćava im ga. Stoga je Euharistija, u cijelom svojem značenju i živosti, nabijena sjećanjem na križ i puna nade u novo stvaranje. Tako je Uskrs uskrsnuće Raspetoga Isusa Krista iz čijeg poniženja dolazi naše uzvišenje. A njegov križ ostaje znakom nade ljudima na ovoj zemlji.
Do uskrsnuća se dolazi preko križa.
Iza Uskrsa i uskrsne radosti stoji Kristov križ koji daje zbiljnost i uskrsne nade oslobođenja od utopizma. Vjera i nada u uskrsnuće smještaju kršćanina unutar svijeta koji nadilazi sadašnji izgled. Uskrsnuće i uskrsna nada daju čovjeku i svijetu puno veću vrijednost i smislenost. Vraćaju ga svijetu i otvaraju ga nadsvjetovnosti, preobražavaju ga. Time proslava Uskrsa prestaje biti skazanje i igra.
Ako gledamo svakodnevni ljudski život u svjetlu Uskrsnuća, tada vidimo da je uza sve čovjekove nemogućnosti da bude sretan i ostvaren, ipak nada, realna nada, da u zajednici s Bogom i živeći za braću i sestre, to bude i ostvareno.
Bog i božja ljubav mogu izvesti stvari koje nama izgledaju nemoguće. Ono što je čovjeku nemoguće, to postaje Bogu vrlo lagano. Možda je baš čovjekovo pravo otvaranje prema Bogu očekivanje od njega da učini u čovjeku ono što on sam ne može učiniti, a čezne da to bude ostvareno. Time bi božansko svjetlo doprlo do dubine ljudske duše, radost i nada bi planula u ovome križnom putu.
Vjera je optimistična
Često nam se čini da je nemoguće biti potpuno sretan i to nam smeta da se otvorimo božanskom svjetlu, da već sada počnemo doživljavati Kristovo uskrsnuće, da već sada počnemo ovdje na zemlji uskrisivati. Zlo, križ, ne smiju čovjeka dotući – to je izričit navještaj Uskrsnuća.
Isusovo uskrsnuće ljudima garantira da su ljubljeni od Boga, da nas njegova ljubav poziva na vječni život, da nas poziva na uskrsnuće. Zato i jest blagdan Uskrsnuća blagdan vječne ljubavi koja se nudi svim ljudima, svim ljudima nudi preobrazbu u doživljaju i izgledu.
Vjera je optimistična. Zato je srce naše vjere u nadi da žalost završava u radosti, smrt u uskrsnuću, pa i svaka pogreška može na koncu imati sretan svršetak. I u ovome je naša vjera nadnaravna, nadilazujuća. Svatko od nas živi pod teretom nekog »kamena«, svatko se nalazi u nekom »grobu«, svatko nosi neko životno breme. Tko će biti jak da s nas digne taj »kamen«?
Evo tu nam Uskrs govori kroz bol da je kamen dignut i da treba izaći na sunce, u život. Kršćanstvo bi trebalo biti svjetlost i optimizam. A kršćanin je čovjek koji vjeruje da je zahvaćen i preporođen oslobođenjem i preobrazbom Drugoga.
Uskrs nas poziva da izađemo iz samih sebe, iz svojih rezignacija, nezgodnih uspomena. Da se povjerimo Vječnoj ljubavi, da povjerujemo u radost, u nešto što nam ovog trenutka izgleda nemoguće. U tom paradoksu vjera očituje svoju snagu i Isusovo uskrsnuće se vraća u nas. Jer vrlo često smo baš Boga istisnuli iz svojih kriznih zona, i ostali sami u sebe zakukani.
Uskrsnuće već sad počinje
Crkveni Oci nam govore da je sredstvo da se oslobodimo žalosti, da žalost ne volimo! Zato vjerovati u Boga, znači vjerovati da je on moguć učiniti nas sretnima. Također se postavlja pitanje da li mi želimo uskrsnuti, da li želimo istinski živjeti puninu svoga darovanog života?
Sigurno je da mali egoistični život ne može uskrsnuti, nema što uskrsnuti, nema se što ovjekovječiti. Zato istinska vjera u uskrsnuće može izići iz istinske ljubavi. Isus nas upoznaje s neprolaznošću ljubavi: »Vjera i nada prolaze, ali ljubav ostaje!«.
Naša vjera i naša nada u uskrsnuće nas samih i drugih jako puno ovisi o kapacitetu naše ljubavi. Ima li u nama dovoljno ljubavi koju bi trebali uskrsnuti i ovjekovječiti? Ovo su pitanja koja nam Krist postavlja kroz ovo uskrsno vrijeme, ako ga hoćemo uskrsno doživljavati, a ne samo obredno »odigrati«. Vjerujemo li da je on uskrsnuće i život? Vjerujemo li da nas on može uskrisiti iz naše »smrtnosti«?
Uskrsnuće već sad počinje. Možda vjera ne djeluje životno ako vjerujemo da ćemo u neko buduće vrijeme uskrsnuti. Uskrsna vjera nas poziva da uzvjerujemo da već sada možemo uskrsnuti i ući u okus novog života. To bi bila živa vjera. To je Isusova vjera. To znači ne samo vjerovati u Isusa, nego vjerovati Isusu. Mi smo još raspoloženi vjerovati u Isusa, ali smo slabi da povjerujemo Isusu, pa tako cijeli život živimo religiozno, a da se uopće ne preporodimo. Apostoli su Isusu vjerovali i na njih se prelila Isusova ljubav i moć.
Uskrs i danas znači da mi možemo uskrsnuti, da postoji uskrsnuće kojega možemo barem djelomično doživjeti već sada, i to sadašnje uskrsnuće bit će nam garancija vječnog uskrsnuća. Da li smo do sada ikada imalo uskrsli, to »malo« uskrsnuće vodit će nas prema vječnom.
Nema blagdana Uskrsnuća za nas, ako ne prihvaćamo da umremo svojem egoizmu. Iza te smrti uskrsnut ćemo u miru, vjeri, u nadi, u opraštanju, u ljubavi i radosti.
Mi smo svjedoci uskrsnuća.
I ako danas, mi današnji kršćani, hoćemo pokazati lice uskrsloga Krista, onda sami moramo pokazati svoje preobraženo lice, lice našeg bratstva. »Tako gdje su dva ili tri sjedinjeni u mom imenu, u mojoj ljubavi, ja sam među njima«. Ljudi su na licima prvih kršćana vidjeli da je njihov Isus uskrsnuo, da je živ. Radost i ljubav su sjali na njihovim licima. Tada bi se mogao uputiti poziv Tomama današnjice da se primaknu, da stave svoje ruke i da osjete živoga Krista!
