Kolinda Grabar-Kitarović ima veliko političko i diplomatsko iskustvo i jako dobro zna o čemu govori. Dugogodišnja pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, šefica hrvatske diplomacije, pa onda i veleposlanica u najvećoj vojnoj sili svijeta, odlično je obaviještena o tome što se događa oko nas, u Europi, gdje je uslijed obnove hladnoratovske histerije i opće destabilizacije europskog susjedstva – od Magreba i Sahare, preko Bliskog istoka, pa sve do Zakavkazja, Ukrajine i Baltika – pitanje obrane i sigurnosti ponovno izbilo na vrh europskih prioriteta. Pokušavajući se valjda nekako uklopiti u tu rastuću militarizaciju i nova hrvatska predsjednica smatra da bi Hrvatska trebala ponovno uvesti obavezni vojni rok, znakovito upozoravajući da se više ne bismo trebali »poigravati s nacionalnom sigurnošću«. Znači li to da smo se dosad poigravali s nacionalnom sigurnošću?

   Naime – i to je ono o čemu se u ovoj raspravi u pravilu ne govori – ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka zapravo predstavlja nedvosmislenu potvrdu neuspjeha našeg članstva u NATO-u i priznanje da ni »najmoćniji vojno-politički savez na svijetu« ni izdaleka nije dostatno jamstvo naše sigurnosti, pogotovo u ovakvim opasnim vremenima. Kolikogod naše političko pamćenje bilo kratkotrajno i ograničeno, svi pamtimo slatkorječiva obećanja kojima smo cijelo prošlo desetljeće, koliko je trajalo pristupanje Hrvatske NATO-u, bili obasipani, o članstvu u NATO-u i sustavu kolektivne sigurnosti kao dugoročnom rješenju problema naše sigurnosti.

   No da bi mogla pristupiti tom sigurnosnom raju na zemlji, Hrvatska je morala provesti brojne reforme, a najveću preobrazbu doživjele su hrvatske Oružane snage. Od masovne, pobjedničke vojske koja je brojila više od 200 tisuća vojnika, i koja se u zadnjoj fazi rata temeljila na udarnim profesionalnim gardijskim brigadama i domobranskim pukovnijama, Oružane su snage u desetak godina reducirane na svega 15-ak tisuća profesionalnih vojnika. Njihova primarna zadaća postalo je opsluživanje brojnih mirovnih misija, s naglaskom na onu afganistansku. Velika i masovna vojska tako je – u procesu usklađivanja s NATO standardima – postala svojevrsna ekspedicijska vojska, usredotočena ponajprije na sigurnosne prilike na Golanskoj visoravni i situaciju pod Hindukušem.

   Takav je razvoj događaja smatran jedinim logičnim. Govorilo se kako je Hrvatska prošla kroz veliku transformaciju od zemlje primateljice međunarodne pomoći u zemlju davateljicu pomoći, odnosno izvoznicu sigurnosti. Hrvatska se sigurnost odjednom počela braniti u Afganistanu. Hrvatska je vojska svoje vojne nabavke počela prilagođavati isključivo tom kriteriju. Nabavljali smo oružje i opremu koje su naši vojnici koristili u dalekim misijama, a kada su te misije okončane prestale su potrebe za tom opremom. Iako je o svemu formalno odlučivao Zagreb, transformacija hrvatskih Oružanih snaga provođena je pod strogim nadzorom NATO-a.

   Nitko to u Hrvatskoj nije dovodio u pitanje. Hrvatska politička elita, u kojoj je cijelo vrijeme istaknute položaje zauzimala i aktualna predsjednica, poslušno je ispunjavala sve uvjete koje je Hrvatska morala ispuniti kako bi postala punopravnom članicom sjevernoatlantske alijanse. Iako zagovornici ponovnog uvođenja vojne obaveze danas kažu da NATO odluku o obaveznom služenju vojske prepušta članicama, nedvojbeno je da je Hrvatska 2007. godine ukinula obavezni vojni rok u suglasju s NATO-om, kada je fiksacija o profesionalnim Oružanim snagama kojima je glavna zadaća osigurati izmjenu dobro opremljenih i obučenih kontingenata u Afganistanu, a po potrebi i drugdje, bila na vrhuncu. Obavezna vojska karakteristična je za zemlje koje su proglasile neutralnost, poput Austrije ili Švicarske, dok je NATO zagovarao profesionalizaciju vojske. Osim toga, teško je i zamisliti da bi se tada netko u Zagrebu, u samoj završnici procesa pristupanja NATO-u, usudio takvu dalekosežnu, stratešku odluku donijeti bez zelenog svjetla saveza kojem se Hrvatska željela priključiti.

   No čini se da su se naši »stratezi« prevarili. Ono što se posljednjih nekoliko godina događa na Mediteranu i na europskom Istoku potvrđuje kako je takva strategija razvoja Oružanih snaga bila pogrešna. Usredotočivši se na »izvoz sigurnosti« i mirovne misije, Hrvatska je zanemarila situaciju u vlastitom dvorištu. Dok su u Afganistanu naši vojnici postali pojam profesionalnosti i opremljenosti, kod kuće nam se vojska raspadala: zrakoplovi su se rušili, brodovi propadali na vezu, a topovi ostajali bez streljiva. Hrvatske Oružane snage, odnosno ljudi koji su im zapovijedali, sve više su zanemarivali svoju temeljnu ustavnu zadaću –zaštitu suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti zemlje.

   Hrvatski su se vojnici brinuli o sigurnosti Afganistana, očekujući, valjda, da će NATO brinuti o sigurnosti Hrvatske. No takva su se očekivanja pokazala naivnim. Upitno je, naime, koliko je današnji NATO spreman provesti u djelo obvezu iz znamenitog petog članka Sjevernoatlantskog ugovora, u kojem stoji da će napad na jednu članicu biti tretiran kao napad na cijeli savez. Na kraju se pokazalo da je ulaskom u NATO Hrvatska platila vrlo visoku cijenu, a da je od NATO-a zauzvrat dobila jako malo. Stoga je pravo vrijeme da Hrvatska ponovno razmisli o svojim strateškim i obrambenim prioritetima, pa i o ponovnom uvođenju vojnog roka, no svakako bi pritom naši policy-maker-i trebali ozbiljno razmisliti i o još jednoj logičnoj posljedici takvog koraka, odnosno napuštanju NATO-a i proglašenju neutralnosti.