Kao i nekad, u njegovim najboljim danima, mediji su opet puni Radimira Čačića koji je s odmetnutim HNS-ovcima najprije osnovao Reformiste, a sada želi okupiti i koaliciju »trećeg puta« i na zimu se s njome zaputiti na parlamentarne izbore. To jest ravno na megdan s HDZ-om i SDP-om.

   Ideja uopće nije loša. Teoretski, naime, nije.

   Prvo, Reformisti su nova stvar, nema tu još snage, ni organizacije, a ni s vremenom ne stoje nikako jer izbori su brzo. Stoga je promućurno uvezati se što prije s nešto partnera kako bi svi zajedno povećali svoje izglede i eventualno pokupili nešto više mandata od dva ili tri, koliko Čačićeva ekipa sama može dobiti ako sve pođe po dobru.

   I drugo, Čačiću predstoji veliki problem u kampanji jer izrazito oskudijeva u političkim zvijezdama. Svi njegovi ljudi široj su javnosti nepoznati. Čak ni njegove potpredsjednike, Nataliju Martinčević i Petra Baranovića, nijedan politički komentator ne bi prepoznao ni da stoji pored njih u tramvaju. A od političara čija lica nikome ništa ne govore ni najbolji PR za izbore ne može ništa napraviti.

   Bilo bi, dakle, jako dobro pod hitno izmisliti neke kapitalce. Zvučna imena. Po mogućnosti bar troje ili četvero. Da ih Čačić na plakatima može staviti uza se i pojačati šanse za identifikaciju. To ima smisla.

   Nevolje, međutim, dolaze odmah kad se ova priča o Čačićevom novom putu s načelne ravni spusti na praktičnu. Jer ovi njegovi planovi s Jadrankom Kosor, Josipovićem, Linićem, Ljubom Jurčićem, Gabrićem i Vesnom Škare Ožbolt stvarno zvuče kao znanstvena fantastika, da se poslužimo konciznim Josipovićevim citatom.

   Čačić nije ideološki opterećen momak, nego dominantno praktičar umjerenih stavova, a nisu to ni ovi ljudi koje bi htio dobiti za suradnike, pa stoga ni ovi prigovori uopće nisu s time u vezi,

   No stvarno treba imati razuzdanu maštu da se može vizualizirati kako se na zajedničkoj političkoj i ekonomskoj platformi nadopunjuju bivša HDZ-ova premijerka, dojučerašnji socijaldemokratski šef države, nekadašnja predstojnica Tuđmanovog ureda na Pantovčaku, sveučilišni profesor naklonjen dogovornoj ekonomiji, bivši ministar financija koji je izmislio predstečajne nagodbe te nekadašnji savjetnik u Račanovoj Vladi, a sada magnat i vlasnik očnih klinika, čija je tiha patnja politika.

   I još cijelo to društvo pod patronatom mega liberala Radimira Čačića.

   Zabavno je zamišljati kako bi se svi oni, čak i da se na kraju ipak odluče krenuti u avanturu s Čačićem, na koncu dogovorili oko bilo čega, na primjer oko monetarne politike. Jer Jurčić je, recimo, za ukidanje valutne klauzule.

Linić bi bio odlučno protiv. Jadranka Kosor i Josipović proglasili bi se nedovoljno upućenima i zahtijevali bi da se konzultiraju stručnjaci. Gabrić bi tražio da se do četvrtka uvede euro. Vesna Škare Ožbolt otišla bi na frizuru i da joj se ugrade ekstenzije. A Čačić bi dobio infarkt. I tako bi bilo svaki dan.

   A pored toga, nije racionalno praviti koaliciju u kojoj bi bilo koncentrirano toliko povrijeđenosti i srdžbe, emocija koje su se morale nataložiti u skupine političara koji su svi ili izbačeni iz stranaka (kao Kosor, Linić, a i sam Čačić), ili su sami morali otići iz svojih nekadašnjih gnijezda (kao Jurčić, Josipović i Gabrić) jer su se s vrhuškama razišli.

   Sve u svemu, ništa od svega toga, a možda je tako na koncu i za Čačića najbolje.