Ellen Kuras je snimateljica, filmašica, ona koja je radila i radi s velikim filmskim redateljima, s Martinom Scorseseom primjerice. Za nju čovjek može, i ne mora znati, može voljeti i ne voljeti njene filmove, a može i voljeti njene filmove, a da pojma nema da su njeni. Sto je kombinacija, jedna od njih je i ona da ste, možda, prije neku večer naletjeli na Ellen Kuras kako novinaru HRT-a daje intervju.

   Priča, dakako, o filmu, o životu, o umjetnosti, onako s dozom bezbrižnoga, kako ljudima koji dobro rade svoj posao i priliči. Uglavnom, ugodan je to bio razgovor, sve do zadnje rečenice. A u njoj ugledna snimateljica kazuje kako svaki susret s novom generacijom svojih studenata, koji bi također da su majstori svoga posla, započinje uvijek s istom rečenicom: »Ne morate se ponašati kao kreteni da bi dobro radili svoj posao.«

   Tomislav Debeljak, čovjek koji u svom posjedu ima splitski škver, dao je, kako piše Index.hr, izvanredan otkaz radniku Andriji Rogošiću. Zašto? Koji je to krimen Rogošića, izolatera, radnika s 15 godina staža!? Kriv je jer je u kameru Hrvatske radiotelevizije kazao da je »bilo bolje da smo Brodosplit dali nekom Rusu, nego nekome tko nema kune u džepu.« Gazda to, dakako, nije mogao otrpjeti. I bi otkaz, dok se u svijet odašiljala PR-ovski hladna poruka u kojoj se otprilike kazuje da je vlasnik škvera s par godina vlasničkog staža bio primoran otpustiti radnika radi »neovlaštenog istupa i narušavanja ugleda društva i grupacije čiji je Rogošić zaposlenik, kao i samog vlasnika na osobnoj razini.« Uglavnom, Rogošić je nanio štetu poslovanju, jer je rekao što misli i mislio da se smije reći što se misli. Pače, dan nakon otkaza dodao je još ponešto, recimo ono o čemu se ionako šuška, da za tri mjeseca ionako više posla za Brodosplit biti neće. Bit će samo prazni navozi.

Vuk sit, koza cijela

I na HRT- u se šakom i kapom dijele otkazi u zadnje vrijeme. Gađa se malo lijevo, malo desno, da vuk bude sit, a koza cijela. Vukovi i koze su tu metafore radi. Bit je da politika bude cijela i namirena. Hloverka Novak Srzić će dobiti otkaz, i Elizabeta Gojan će dobiti otkaz. Neće bit zbog novinarstva, već zato što su obje, baš kao da su izolaterke s 15 godina iskustva, neovlašteno istupale i narušile ugled društva čije su zaposlenice. Bit će da su se nekako, tko zna kako, dotakle i ‘vlasnika’ na osobnoj razini. Ako Brodosplit hoće funkcionirati kao uređena korporacija svjetska, recimo kao Microsoft ili Coca Cola, bome može i HRT. Odnekud se mora početi. I nikad nije kasno ispuniti zadane ciljeve, pa ako se nije stiglo u prvih godinu, dvije, tri mandata, stići će se štogod do parlamentarnih izbora. Politika, ona vladajuća ‘korporacija’, ionako se ne kani miješat u ono što od milja zovu internim stvarima HRT-a i autonomnim odlukama kuće koja je, valjda i tek onako usput, javni neki servis. Valja šutjeti i raditi, vezati konja gdje ti gazda kaže. Takva su pravila.

   Brodosplit, HRT, izolater, novinarke, ministrice, premijeri, oporba, predsjednica… Ali, da nije da je uvijek isto, može i drugačije. Evo recimo vlak. Vlakovi. Naši vlakovi što ih guta već daljina. Ukinuta je linija Zagreb – Split, a bome vrijedi i obratno. Šaptom je pala. Kažu, ne isplati se, nema putnika. Umjesto vlakovima, Hrvatska željeznica će voziti putnike autobusima!? Tko zna što će na to reći recimo šjor Ivo, stari vlakovođa, onaj koji pamti i sretne i nesretne ljubavi iz vlakova svoje mladosti. Recimo ono pismo kojeg je tadašnja ljubav njegova života naglas u kupeu čitala prijateljicama, a one se hihotale. Od ljubavi nije, dakako, bilo ništa, ali su se njih dvije sto godina poslije sreli pa s veseljem prepričavali zgodu iz vlaka. Anegdota, to je sve što će ostati i onom momku kojeg je mati teška srca pustila da sam ode u Zagreb na kontrolni liječnički pregled, pa ga, kako već pretjerano skrbnim majkama Dalmatinkama priliči, naoružala što s pohanim šnicelima, što s dugim mudantama, jer je u Zagrebu hladno. A u vlaku grijanje na maksimum! Noge su se pržile, znojni šniceli pojeli od muke prije Arsenovih Perkovića, ali je ostala anegdota. A što će na sve ovo reći oni klinci koje starci još nisu počastili vožnjom vlakom? Kako bi i gdje bi, k vragu, i išli, kad se nema ni vremena ni živaca u današnje doba putovati satima samo gušta radi.

Ne isplati se

Što će ih davit’ s pričama o Ivi, o grijanom kupeu, o kunjanju na tuđem ramenu dok vlak klapara, o razlici među onima koji na koljenima za puta režu pancetu i onih koji radije tamane pečenu kokoš, kad toga više nema. A ono veselje kad se putuje iz Zagreba na more, pa kad pukne pogled na pučini, taman da znaš da si tu negdje blizu!? Nema! Današnji klinci imat će neke druge anegdote, iz autobusa koji će fingirati vlakove.

   Za vlakove ovo društvo nije imalo sluha. Ne isplati se. Ni ministar se ne buni. Kazati da je šteta, bilo bi garant nanošenje štete i ugleda društvu kao takvom, i onima koji ovo društvo tako nesebično vode.

   Elem, Ellen Kuras je snimateljica, filmašica, ona koja je radila i radi s velikim filmskim redateljima, s Martinom Scorseseom primjerice. Za nju čovjek može i ne mora znati, može voljeti ne voljeti njene filmove, može voljeti njene filmove a da pojma nema da je ona stajala iza kamere. Sto je kombinacija, a jedna od njih je i ona da ste, možda, prije neku večer naletjeli na Ellen Kuras kako novinaru HRT-a daje intervju. Priča, dakako, o filmu, o životu, o umjetnosti, onako s dozom bezbrižnoga kako ljudima koji znaju raditi svoj posao i priliči. Uglavnom, ugodan je to neki bio razgovor, sve do valjda zadnje rečenice. A u toj zadnjoj rečenici ugledna snimateljica kazuje kako svaki susret s novom generacijom svojih studenata, koji bi također da su majstori svoga posla, započne s uvijek istom rečenicom: »Ne morate se ponašati kao kreteni da bi dobro radili svoj posao.« Lako njoj, nije ni ministrica, ni ravnateljica, ni vlasnica kakvog postrojenja, pa joj se može. U malo riječi dala je i dijagnozu i recept, bilo da je primjenjuje čovjek, koji bi da je silom uspješan, lokalno na sebe samog, bilo da je dijeli na široj nekoj društveno političkoj razini. Ako ‘vlak’ nije za vazda pobjegao, možda bi valjalo tu rečenicu zapamtiti, i što češće je imati na umu.