Mogli smo mi puno bolje proć’, nego sad šta nas je Debeljak uzea. Odbili smo Rusa, koji je nudija novac, a dali smo nekom ‘ko nema kune u džepu.« Zbog ove rečenice izgovorene pred kamerom i mikrofonom Hrvatske televizije radnik splitskog škvera Andrija Rogošić dobio je izvanredni otkaz.
Dok se veći dio javnosti nad tim otkazom zgraža i lamentira o ugroženoj slobodi govora i izražavanja, apologeti neoliberalnog kapitalizma imaju svoje viđenje priče. Oni rezoniraju ovako: sloboda govora i izražavanja postoji, ali ne treba smetnuti s uma da za izrečenu riječ valja snositi posljedice. Drugo obrazloženje spomenute »škole mišljenja« kaže da je radnik Rogošić nanio štetu ugledu svoga poslodavca Tomislava Debeljaka, zbog čega je dobio zaslužen otkaz. Drugim riječima, stvari stoje ovako: u demokraciji možeš reći što želiš, ali u kapitalizmu ne možeš.
Točnije, možeš, ali računaj da će ti u tom slučaju biti ozbiljno ugrožena egzistencija. Andriji Rogošiću vlasnik Brodosplita ugrozio je egzistenciju, a da pritom nije ni trepnuo. Interpretacije prema kojima je imao pravo to učiniti svima stavljaju do znanja: začepite gubicu ili ćete biti uništeni. Jasno je, dakle, da je za prosječnog radnog čovjeka u kapitalizmu zajamčena sloboda govora samo privid koji nestaje onog trenutka kad se digne glas protiv poslodavca, bez obzira na to kako se taj poslodavac prema radniku odnosio. Škveranin Rogošić ima svu slobodu primijetiti da bi bolje prošao da je Brodosplit preuzeo Rus, a Tomislav Debeljak ima svu slobodu da mu nakon toga dovede u pitanje egzistenciju.
Nakon što na nekoliko sličnih primjera naučimo kako funkcionira pravo na slobodu govora i izražavanja, rasvijetlit će nam se da imamo svu slobodu držati jezik za zubima. Ako netko još nije naučio ovu školu, s vremena na vrijeme dobit će priliku upoznati se s primjerom koji će ga poučiti da se s pravilima igre ne treba šaliti. Danas se taj radnik-primjer zove Andrija Rogošić. Nakon što nam pravila igre budu oprimjerena dovoljno puta, naučit ćemo da jezik za zubima valja držati uvijek pa i onda kad bi trebalo vikati do neba. Naučit ćemo pritom i da ne treba ukazivati na nepravilnosti, neljudske uvjete rada, neisplaćivanje plaća. Također, naučit ćemo i da ne treba biti solidaran s radnicima koji su istaknuti kao loš primjer. U Rogošićevom slučaju nije slučajno što je izostala solidarnost njegovih kolega iz škvera.
Nitko nije rekao niti jednu jedinu javnu riječ, jer svaki radnik danas je svjestan da bi se koliko sutra i sam mogao naći u Rogošićevim cipelama. Gdje nas to dovodi najbolje govore odredbe iz ugovora, odnosno etičkih kodeksa mnogih tvrtki, koji propisuju da radnici i radnice uopće ne smiju govoriti javno o svom poduzeću, bez obzira na to što bi imali za reći. Jedan od najradikalnijih primjera je Hrvatska radiotelevizija, gdje zaposleni bez dozvole kuće uopće ne smiju javno istupati, bez obzira na to što bi željeli reći.
Novinarki Karolini Vidović Krišto nedavno je zabranjeno da nastupi u emisiji Katoličkog radija, a kad se zbog toga pobunila – dobila je otkaz. Novinarke Elizabeta Gojan i Hloverka Novak Srzić također su dobile otkaz, jer su navodno javnim istupima nanijele štetu ugledu javne televizije. Ukratko, novinarima i novinarkama HRT-a, kao i radnicima škvera, stavljeno je do znanja da imaju začepiti gubice, jer će u suprotnom dobiti izvanredne otkaze. Štovatelji neoliberalnog kapitalizma tako postavljene odnose između poslodavca i radnika smatraju sasvim normalnim i poželjnim.
U pitanju je glasna manjina, koja želi državu bez poreza i radnike bez jezika. Međutim, ta manjina koja je u ime profita spremna »gaziti preko leševa« zaboravlja da rezultat drastičnog kažnjavanja radnika, poput ovog kojem imamo priliku svjedočiti u Rogošićevom slučaju, ni u ludilu ne može biti motiviran i poslu predaniji radni kolektiv, što je navodno cilj disciplinskih mjera poput ove kojom se Debeljak obrušio na svog radnika. Naprotiv, ako radnicima i radnicima začepite usta pod prijetnjom otkazom, dobit ćete silne količine nezadovoljstva i zapretenog bijesa, koji će iz ljudi kad tad provaliti. Apologeti neoliberalnog kapitalizma oličeni u sitnim »poduzetničkim dušama« morali bi porazmisliti i o tom bijesu koji proizvode, jer u konačnici oni će biti prvi koji će požnjeti njegove plodove.
