Bio bi to, nema ni najmanje sumnje, najveći politički skandal u ovoj godini. Događaj koji bi bio glavna tema predizborne kampanje i trenutak koji bi se i godinama kasnije spominjao u političkim analizama ishoda izbora 2015. godine. Novine, televizije, portali – kako oni friški, osnovani samo za promociju politike HDZ-a, kao i svi ostali, brujali bi danima, tjednima, mjesecima. Ekipa iz šatora bi imala izvanredne tiskovne konferencije, marševe u zastrašujućoj odjeći, prijetnje bi letjele zrakom sve manju uvijeno, a analitičari bi pričali o krahu nacionalne politike.

Samo da su glavni likovi bili malo, mrvicu drugačiji.

Zamislimo, dakle, da je hrvatskom predsjedniku (recimo da je Josipović dobio tih tridesetak tisuća glasova više) na službenom posjetu u, recimo, SAD-u prvo potpredsjednik te zemlje Joe Biden, u svečanom govoru dobrodošlice govorio o potrebi suočavanja s ratnim zločinima Hrvata u Domovinskom ratu, koji bi pritom, okarakterizirao – građanskim.

Pa da je zatim, na zatvorenom sastanku, Obama Josipoviću priprijetio zbog toga što Hrvatska ugrožava sigurnost stranih ulaganja zanovijetajući oko strogih ekoloških zahtjeva koje se postavljaju pred američke firme koje kane bušiti u Jadranu. I da je, pritom, Josipović na povratku u zemlju prenio Obamine zamjerke na račun hrvatske Vlade na način da je tek neodređeno pričao o potrebi da se popravi nedovoljna pravna sigurnost stranih investitora.

Predsjednik bi samo zbog Bidenovog govora već imao omanje izvanredno stanje u zemlji. Kad bi se, međutim, doznalo zbog čega mu je “prao uši” Obama, treslo bi se na sve strane. Veleizdaja bi, pritom, nije teško pretpostaviti, bila prilično korišten pojam.

Gotovo identičan scenarij posjeta stranoj zemlji kao ovaj izmišljeni, dogodio se, međutim, i u stvarnom životu. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u posjetu Njemačkoj morala je prvo slušati kako predsjednik te zemlje govori o hrvatskim zločinima i građanskom ratu, a zatim na zatvorenom sastanku s Angelom Merkel klimati glavom na njemačke zamjerke zbog toga što Hrvatska želi sagraditi svoju optičku internetsku mrežu. Na povratku u Hrvatsku, pritom, Grabar-Kitarović je govorila samo o neisgurnosti stranih ulaganja.

Televizije, novine i portali, međutim, uglavnom gromoglasno šute. Nema priča o veleizdaji. O kolonijalnom položaju. O narušavanju digniteta Domovinskog rata. U šatoru, toj meki hrvatske državotvornosti i posljednjem braniku suvereniteta zemlje, se prave da se ništa nije dogodilo, a HDZ, ta meka hrvatske državotvornosti i posljednji branik suvereniteta zemlje se bavi, čekajući gospodarski program iz Njemačke, obračunom s Josipom Brozom Titom (za mlađe čitatelje – hrvatskim političarom koji je mrtav već skoro punih 35 godina).

I tako je priča o predsjedničinom posjetu Njemačkoj postala prava slika današnje Hrvatske. Zemlje u kojoj su izdajničke rabote – kao etiketa, bez obzira na njihov sadržaj, rezervirane samo za političke protivnike “stožerne hrvatske stranke”.

Nije ovdje, uopće, problem u Kolindi Grabar-Kitarović (ni u HDZ-u). Ona ne može odgovarati za riječi stranog državnika, niti je Gauck rekao išta pretjerano krivo o ratu u Hrvatskoj, koji je, između ostalog, bio i građanski (pusa predsjedniku Županijskog suda u Zagrebu). Niti je bilo za očekivati da situaciju s gradnjom državne optičke mreže poznaje toliko dobro da kontrira Angeli Merkel (pitanje je koliko bi i to imalo smisla, jer je i Merkel zapravo tek prenijela ono što su joj suflirali iz Deutsche telekoma). Bilo bi, doduše, politički fer, o patriotizmu da ne govorimo, da se Grabar-Kitarović po povratku u Hrvatsku upoznala s materijom i dala javnu podršku Vladi u pokušaju izgradnje vlastite internetske infrastrukture, kako bi se fiksni pristup internetu pojeftinio i doveo do svih dijelova zemlje. O sigurnosti komunikacija da ne govorimo – taj dio priče je, pače, i na popisu nevelikih ovlasti Pantovčaka.

Politički fair-play i igranje za nacionalne interese u izbornoj godini – makar to značilo nekad dati za pravo političkim protivnicima, očito su, međutim, pretežak zadatak za predsjednicu i stranku koji su od priče o nacionalnim interesima napravili totem vlastite političke biti.

No, nije njihovo prešutno odigravanje u korist nacionalnih interesa – Savezne republike Njemačke, ono što je u ovom slučaju zastrašujuće. Najgori je medijski tretman cijele priče. Posjet se najavljivao kao onaj koji će popraviti narušene odnose dviju zemalja (o narušenosti – Merkel je nedavno bila u Hrvatskoj), kao onaj koji zacijeljuje rane nakon slučaja Perković (kojeg nitko više ne spominje) i koji je dobio celebrity tretman u domaćim medijima – odjednom više nije pretjerano zanimljiv? Sad, kad su procurili detalji zamjerki Merkel prema Hrvatskoj, piše se tek o “novom sukobu hrvatske Vlade i Njemačke”, a na udarnim pozicijama u novinama donose komentari po kojima nam ne treba nova mrežna infrastruktura, jer “već imamo jednu”. Jasno, ovu HT-ovu. Odnosno, DT-ovu. Te se preporuča Vladi da ne zanovijeta, nego da pomogne Deutsch… Hrvatskom telekomu da proširi svoju mrežu.