S faktografskim zanovijetanjima autori su se nosili dobro. Scenarist Igor Mirković strpljivo je, umjesto odgovora na sitničave prigovore, prepričavao ovu prispodobu o recepciji partizanskih filmova u bivšoj državi. Prvi gledatelji koji bi bili pogledali zatvorenu pretpremijernu projekciju bili su prvoborci, sudionici događaja o kojima film govori.

  – Strpljivo bi vremešni ratnici odgledali film, i kad bi se upalila svjetla, zavladao bi nelagodni muk. Sjede, u nevjerici gledaju i vrte glavama. Onda bi prvi prekinuo šutnju: Eh, da smo mi imali toliko mitraljeza, rastjerali bismo bandu kao zečeve. Pa onda drugi: Nije dobro prikazan napad Švaba kod starog mosta. U filmu izgleda kao da su oni jurišali od Vakufa, a to je nemoguće, jer je put bio miniran; oni su stigli od Bileće. Uslijedilo bi odobravajuće mrmljanje (da, da! Od Bileće). Onda bi netko povikao: »I onaj avionski napad su skroz izmislili!« I tu bi već emocije navrle kao bujica, svatko bi primijetio neku nedosljednost, evidentni povijesni falsfikat – jer zašto, bogamu, nitko NJIH nije pitao, kad oni znaju najbolje? I na kraju bi zaključili kako bi bilo najbolje da se film snimi iznova, jer nije to tako bilo i ne može tako ostati! – veli Mirković.

  Ivo Andrić se s Mirkovićevim slijeganjem ramena na faktografske nedosljednosti u prikazu prošlosti sigurno ne bi složio. Prije nego što je sjeo pisati svoju »Travničku kroniku«, proveo je opsesivno, višegodišnje, pedantno istraživanje bosanske povijesti, društva, običaja, arhitekture – svega.

  I Danilo Kiš je bio takav – opsesivan u poštivanju konteksta, vremena u koje je smjestio »Grobnicu za Borisa Davidoviča«. Kad je Karlo Štajner u toj zbirci pripovijedaka pronašao tri sitne faktografske pogreške: jedna se, na primjer, ticala zidnih tapeta – jedan je Kišev lik za njih nešto zadijevao, a Štajner je onda rekao da u to vrijeme u ruskim stanovima nije bilo zidnih tapeta. Ako je vjerovati Kovačevim memoarima, Kiša je to njegovo sitno podbadanje duboko uzdrmalo, izluđivala ga je pogreška koja mu se omakla.

  Možda nije fer stavljati HRT-ovu dramsku seriju uz bok »Travničkoj kronici« i primijenjivati na njih iste kriterije. Zapravo, sigurno nije. Ali ako definiciju umjetnosti malo rastegnemo, Mirkovićeva prispodoba o nezadovoljnim partizanima u kinu dobro ilustrira koliko stvarnosti može podnijeti umjetnost. Uvažavati stvarne događaje – to je u redu. Ali kad njima prepusti vodstvo, umjetnost se gubi i nestaje. Zato umjetnost mora biti svojeglava i okrutna, ako treba. Ona ne duguje nikome ništa.