Ide Tito preko Romanije pjevalo se desetljećima. Nakon što je Tito umro, Miroslav Krleža u glasovitom je nekrologu objavljenom 7. svibnja 1980. godine u svim dnevnim novinama na području Jugoslavije zapisao »za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle je i stigao«. Od tada je prošlo gotovo 35 punih godina, Tito više nije ni izbliza onako neupitan velikan kakav je bio. U srijedu je iseljen iz Predsjedničkih dvora, zgrade koja je u doba njegova predsjednikovanja nazivana Vilom Zagorje, a bista i druga ostavština povezana s njime preseljena je u Muzeje Hrvatskog zagorja. Dakle, ode Tito preko Sljemena, nazad u svoje rodno bregovito Hrvatsko zagorje odakle je i stigao. 

  Tito je iseljen iz zgrade koje ne bi ni bilo da njega nije bilo. Tu su zgradu projektirali i 1963. i 1964. godine izgradili Vjenceslav Richter i Kazimir Ostrogović, a ona, uz ostalo, odražava tadašnje likovne Nove tendencije, baš kao što i deložiranje Tita predstavlja nelikovne nove tendencije. Kolinda Grabar-Kitarović u kampanji je najavila da će Titovu bistu, inače izloženu u predvorju Predsjedničkih dvora, maknuti. Kao predsjednica Republike ostvarila je tu svoju najavu. Dan prije nego što je bista, rad Antuna Augustinčića, maknuta, Grabar-Kitarović je iz Berlina poručila da je Tito bio diktator te da će bista kao umjetničko djelo biti smještena na prikladno mjesto, vjerojatno u njegovu rodnom kraju. Valja korigirati predsjednicu Republike.

Naime, pokojni predsjednik Republike nije bio diktator nego totalitarni vođa. Razlika nije tek u nijansi, bez obzira na to što diktatori i totalitarni vođe mogu dijeliti isti politički instrumentarij. Za razliku od diktatora, totalitarni vođe su u znatnom dijelu mase kojom vladaju omiljeni, obljubljeni, pa i obožavani što se itekako vidjelo kako za Titova života, tako i masovnim žalovanjem neposredno nakon njegove smrti. 

  Titovo djelo posljedica je djelovanja kompleksne povijesne ličnosti. On je bio i heroj i zločinac. Nema spora o tome da je on odgovaran za masovna pogubljenja više desetaka tisuća ljudi počinjena neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Nema spora niti o tome da Jugoslavijom nije vladao nježnom rukom, a osjećaj nježnosti je, eventualno, davala baršunasta rukavica, ali šaka je bila čelična. Nema spora da mu se ponešto može pripisati i u pozitivni saldo njegova djelovanja, što je bitna razlika u odnosu na, primjerice, Antu Pavelića.

Ovom zgodom nećemo o tome da je on posljednji Hrvat za čije se vladavine Hrvatska teritorijalno proširila. To nešto pozitivno svakako je antifašistički pokret u Drugom svjetskom ratu i upravo u toj točci stvara se interesantan spoj Grabar-Kitarović i Broza. Ne trebamo mnogo čekati, tek do 22. lipnja i Dana antifašističke borbe, pa da čujemo što će o tom blagdanu govoriti predsjednica Republike. Ode li u šumu Brezovica pored Siska, mjesto formiranja Sisačkog partizanskog odreda, bit će joj nemoguće govoriti o hrvatskom antifašizmu, a ne spomenuti Tita i komunističku partiju kojoj je bio na čelu. Naprosto, bez Tita i komunista hrvatski antifašizam ne bi bio oružane i borbene nego salonske naravi. Zaobiđe li potpuno ulogu Tita, ali i Hebranga starijeg i mnogih drugih komunista u toj borbi neće biti prva koja će falsificirati povijest. Spomene li ga na način koji Tito u tom kontekstu zaslužuje postavit će se pitanje zašto ga je, bez obzira na sve druge elemente Titove biografije, vratila u rodni kraj.