Samo ime je najobičniji povijesni plagijat. Složenica iz Staljinovog doba, koji je, ratujući protiv nacističke Njemačke, time htio u drugi plan staviti ideološke razlike u sovjetskom društvu. Ekipi iz hrvatskih medija se početkom devedesetih Staljinova fora učinila dobrom za novinski naslov i ostalo je povijest – ime rata postalo je dijelom kolektivne svijesti.

Po svojoj prirodi, jasno, prije svega je bio obrana od agresije iz susjedne države koja je htjela uzeti dobar komad teritorija. No, Srbija je imala i potporu dobrog dijela Srba koji su živjeli u Hrvatskoj, stoga je rat imao i vrlo jasna obilježja građanskog. Pravno, u početku ga se nije ni moglo drugačije tretirati nego kao građanski, jer je jedina međunarodno priznata država na ovom prostoru bila – Jugoslavija.

Domovinski rat, a o njemu je, jasno, riječ, bio je i agresivni rat. U jednom svom dijelu imao je i čistu miloševićevsku osnovu – želju za grabljenjem dijela teritorija druge države. Radi se o ratu u BiH, odnosno o pokušaju formiranja hrvatskog komada susjedne države, tzv. Herceg Bosne, do koje se pokušalo doći oružanim sukobom s bošnjačkim snagama.

Naposlijetku, Domovinski rat (hrvatski, ne onaj Staljinov) završio je defacto etničkim čišćenjem, garnirarnim gadnim ratnim zločinima. I, usput, običnim, sitnim kriminalom u ogromnim količinama.

Tako stvari stoje s Domovinskim ratom – kroz koji je Hrvatska izborila nezavisnost i sačuvala teritorijalnu cjelovitost. Nema sumnje da je on bio opravdan, uostalom, to je već odavno međunarodno poznata i priznata stvar.

No, glorificiranje bilo kojeg rata, pa tako i ovog je uglavnom mučna stvar, jer svaki ima svoju mračnu stranu. Tko god sumnja u to neka samo potraži značenje riječi Bleiburg, Hiroshima, ili Dresden.

E sad, kad smo se napričali o Domovinskom ratu, 20 godina završenoj stvari, valja se ufati u – retroaktivnost. Odnosno u njen izostanak u pravnom smislu.

Jer, ne bude li retroaktivnosti u Kaznenom zakonu kakvog predlaže HDZ-ov dečko, tj. omiljeni sudac, Ivan Turudić, zbog gornjih redaka bi njihov autor mogao dobiti priliku za ekskluzivni razgovor s Ivom Sanaderom, ili makar masnu novčanu kaznu.

Pitanje je, jasno, jer Turudić nije baš ulazio u sve detalje i kako će se pravno tretirati samo otvaranje ovakvih tekstova u internetskim preglednicima diljem Hrvatske, jer, ako će se zabraniti dovođenje u pitanje karaktera Domovinskog rata, onda zaboga, nema nikakvog smisla da se takve heretičke tekstove u ovoj zemlji nekažnjeno može čitati. Ipak, čisto tehnički gledano, to ne bi smio biti pretjerani problem, ima zemalja po svijetu sa solidnim iskustvom cenzuriranja internetskog sadržaja, pa se slobodoumni sudac i njegovi politički pokrovitelji imaju gdje inspirirati.

Ukoliko se bude poštivala praksa da zakoni ne vrijede retroaktivno, onda ću se zbog ovoga izvući, uz, u najgoru ruku, drugarsku kritiku. Ako, jasno, ne ponovim kazneno djelo. No, kako se nadati da će se poštivati takva pravna začkoljica poput izostanka retroaktivnog djelovanja zakona u zemlji u kojoj se uskoro, kako stvari stoje, neće poštivati ni elementarna sloboda govora?

Međutim, ono što je zastrašujuće – i što nam se već dogodilo, jest da je čovjek koji bi punio zatvore oživljenim verbalnim deliktom ugledni djelitelj pravde. Štoviše, predsjednik najvećeg županijskog suda u zemlji. Ono što je zastrašujuće je da je takav sitni totalitarni um, Ivan Turudić, već sad jedan od stupova društva.

Za zemlju koja bi se voljela zvati demokratskom, takva činjenica je trajni incident i duboka sramota.