Srđan Gjurković: Hrvatska podupire TTIP – odzvanja naslov na portalu Slobodne Dalmacije, na ponos potpornoj Hrvatskoj i na radost poduprtim tvorcima Transatlantskog sporazuma o trgovini i investicijama. 

   Ne, nisu proizvođači gromkih naslova stavili u usta predsjedniku saborskoga Odbora za financije i proračun nešto što on ne bi izgovorio ni u bunilu, a kamoli pri punoj svijesti i pred svekolikim auditorijem u dvorani splitskoga Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije. On je to što u naslovu piše, to da Hrvatska podupire TTIP, doista rekao i čini se da ne namjerava prestati. 

   »Interes Hrvatske je da se provede taj sporazum i Hrvatska podržava taj sporazum o kojemu do sada u javnosti nije bilo dovoljno informacija pa današnjim skupom otvaramo raspravu u našoj zemlji o toj temi koja je od iznimne važnosti za Hrvatsku, EU i SAD«, doslovce je kazao Srđan Gjurković na panel-diskusiji pod nazivom »TTIP i njegov utjecaj na Hrvatsku«, pa mu kao predstavniku zakonodavne vlasti treba vjerovati na časnu zastupničku riječ da Republika Hrvatska doista podupire sporazum oko kojega se još nitko nije sporazumio, a teško i da hoće bez ljute sile i nemile prisile. 

   Ali ako Republika Hrvatska doista podržava taj TTIP o kojemu, prema Gjurkovićevim riječima, u javnosti nije bilo dovoljno informacija – iako ih je bilo više no što bi to željeli njegovi kreatori i njihovi podupiratelji, ali još uvijek manje od onoga što bi trebalo znati, a što će se možda doznati tek nakon što sporazum bude potpisan – čemu uopće otvarati raspravu ili, točnije, stvarati iluziju rasprave o nečemu što je državna politika već raspravila sama sa sobom? Čemu maltretirati direktoricu Američke gospodarske komore u Hrvatskoj, gospođu Andreu Doko-Jelušić, i voditelja ekonomskog odjela veleposlanstva SAD-a u Zagrebu, gospodina Michaela Rouseka, da s Gjurkovićem obilaze guberniju, gubeći vrijeme i trošeći riječi na uvjeravanje općinstva u blagotvornost rečenoga sporazuma, kad on već uživa transparentno iskazanu potporu Tržne Naše? 

  Ta zar i predsjednik saborskoga Odbora za financije i proračun nema važnijega posla od toga da se zlopati hodajući uokolo i govoreći kako se »o ovom sporazumu nedovoljno govori«? Ako Hrvatska tako čvrsto podržava TTIP, jer u njemu – kako Gjurković tvrdi – vidi svoj »nacionalni interes«, što se onda o tome ima raspravljati sada, nakon što je nacionalni interes prepoznat, a potpora pružena? Ako u nacionalnom interesu te Gjurkovićeve Hrvatske nije bilo da se javno raspravlja o tome treba li uopće podržati taj sporazum – kao što se već mjesecima debatira u ostalim članicama Europske unije – i ako se do sada pretvarala da ne primjećuje niti jedan glas otpora onome što se diljem Europe, pa i u ovom njezinu zakutku, naziva udarom korporacijskoga kapitalizma na ostatke ostataka socijalnih država, od kakvoga joj interesa sada može biti javni dijalog o de facto svršenom činu? 

   Nije li transparentno izlišno da Srđan Gjurković pred profesorima i studentima recitira kako je »hrvatski nacionalni interes poduprijeti sporazum jer se njime omogućuje plasman hrvatskih prehrambenih proizvoda i prerađevina na američko tržište« i uzgred lamentira kako »nije zadovoljan dosadašnjom transparentnošću«, premda se »dio tajnovitosti može opravdati čuvanjem pregovaračkih pozicija«? I zar uvaženi saborski zastupnik HNS-a i predsjednik ne baš nevažnog saborskog odbora doista misli da upotrebom fraze »nedovoljna transparentnost« ne vrijeđa pamet ljudi koji znaju da se ne smije znati što u TTIP-u piše, jer se čak i europarlamentarcima kojima je posao da razmotre svaku točku tog sporazuma – osim ako se od njih ne očekuje da se s njim suglase naslijepo i da odobre njegovo bjanko-potpisivanje – ne dopušta pristojan uvid u njegov sadržaj, već ih se pripušta da u njega zavire u tajnoj sobi i da po mogućnosti čim prije zaborave ono što su uspjeli vidjeti? 

  Ali nije, na koncu, problem u Gjurkoviću nego u onima koji su umjesto njega bili dužni obavijestiti naciju da Hrvatska podupire TTIP – ponajprije u premijeru i ministricama i ministrima poslova vanjskih, resora socijalnih, gospodarskih, kulturnih, znanstveno-obrazovnih, zdravstvenih i svih drugih na koje će ovaj sporazum presudno utjecati. Jer one i oni o TTIP-u šute toliko transparentno kao da je Hrvatska spremna potpisati i gore od onoga što će joj se ponuditi.