Počelo je, kako drugačije nego slučajno. Tako to biva, da od previše informacija na kraju ostane tek pusta neinformiranost. Jer iz tog se kaosa ne rađa baš ništa. Ali, spašava slučaj, ili sudbina, ili ono da ste u pravo vrijeme na pravom mjestu. Jedan brižni otac samo je pokušavao naći načina da makar na čas otrgne svoju kćer od sitcoma, od talent natjecanja, od šarene laže.

Pa je, vođen pukom intuicijom, završio na Trećem programu HRT-a. A tamo dokumentarni film »Zagrli me čvrsto, oslobodi me«. Teletekst kazuje da se radi o problemu nasilničkog ponašanja djece u školi »Mulberry Bush«. Klinci su tu negdje istih godina kao i malena. Možda joj bude zanimljivo. Ime redateljice ne znači ocu ništa. Kim Longinotto. Tek na brzinu shvaća da to na Trećem kreće serijal njenih filmova i da je gošća na festivalu dokumentarnog filma Zagreb Dox. Nije taj čas sve to ni važno. Važno je da kreće film. Važno je da se djevojčica nakon minut, dva prestala vrpoljiti. Važno je da je teška tema natjerala malu obitelj da sjedne na trosjed i zajedno odgleda film koji te tjera da više nisi u stanju raspoznat koju emociju budi. Čas je muka, čas je veselje, čas su ti ta djeca draga, čas ti idu na živce, čas se diviš njihovim učiteljima i terapeutima, a čas se pitaš zašto jednostavno ne spakiraju kofere i odu daleko negdje, što dalje. Ne znaš koja je emocija, ili ipak znaš. Jer, kad krene špica od filma, nekako više voliš ovo dvoje kraj sebe i nekako više želiš biti bolji i od pomoći. Od te večeri, slučajno ili ne, susreti s Kim Longinotto postali su češći.

Snažna žena

Čitaš o njoj u novinama, gledaš je na televiziji kako razgovara s mladosti na festivalu, gledaš joj film na malim ekranima, slušaš one koji se ponešto razumiju i u ljude i u sedmu umjetnost kako kažu da je žena iznimna. Čitaš, recimo, o tome kako je sa 16 napustila i obitelj i vražji internat u kojem je djeci bilo zabranjeno da s njom razgovaraju jer je slučajno odlutala na jednom školskom izletu. Čitaš o malograđanštini i hladnoći, makar da su preko puta tebe vlastiti roditelji. Čitaš o preživljavanju, spavanju na ulici i toj hladnoći koja se ne da iz kostiju van ni nakon svih tih godina. Ali, čitaš i kako se nekad u tom kapitalističkom svijetu znalo dogoditi da ti država pruži šansu.

Upisala je filmsku akademiju, pa danas radi filmove u kojima slavi snažne žene. Samo nije što se piše, nego je što se vidi. A vidi se lice žene šarmantna osmijeha, blagosti neke, u koje nema ni trunčice gorčine, makar bi se baš ta ljutnja na cijeli svijet ponajprije očekivala. Mi se, k vragu, na cijeli svijet ljutimo i za milijun puta manje. No u nje, umjesto gorčine, tek posve jednostavno priznanje izrečeno u intervju danom jednoj našoj tiskovini: »Odrasla sam kao nevoljeno, sa svih strana sputano dijete. Sa šesnaest godina uništila sam sve što sam imala i cijeli se život trudim izgraditi se iznova. Dugo sam učila ponovno vjerovati ljudima, a pogotovo ljubavi koju su spremni pružiti, no odbijam o sebi govoriti kao o žrtvi. Moje djetinjstvo zapravo i nije bilo loše: nitko me nije silovao, dok sam bila kod kuće imala sam i dovoljno hrane, imala sam knjige. Vi ste proživjeli rat, a ja nisam. Kako bih te sad mogla pogledati u oči i reći ti da je moj život težak?«

Osobni jad

I lice Tene Štivičić ovih dana vreba s naslovnica tiskovina. Istini za volju, njene su slike na naslovnicama one manje, u kutu, ili negdje sa strane, ali već sama činjenica da ni tzv. ženski tisak nije mogao zaobići njen uspjeh, nekako je draga. Tena Štivičić nagrađena je najvažnijom svjetskom nagradom Susan Smith Blackburn koja se dodjeljuje dramatičarkama. Nagrađena drama se zove »Tri zime«. U njoj se priča o sudbini jedne hrvatske obitelji tijekom nekoliko generacija. Priču nose žene, one su te koje se bore s velikim i važnim povijesnim datumima, završetkom Drugog svjetskog rata, raspadom Jugoslavije, ulaskom Hrvatske u EU. Drama je premijerno izvedena u Londonu. Tena Štivičić je u Londonu. Tekst je pisan na engleskom jeziku. To je samo njen veliki uspjeh, a opet to što bi ga željeli i mi malo prisvojiti, nekako je ljudski razumljivo.

Tena Štivićić je kći velikog pisca, dramaturga, redatelja, erudita, dobrog čovjeka, gospodina Ive Štivičića. Jest, to je onaj koji je napravio bezvremensku televizijsku seriju »Kuda idu divlje svinje«. Nalik su oni jedno drugom. Ali, lako to. Važno je da kad čovjek gleda slike Tene Štivičić u kutu naslovnica, vidi samu blagost. Nema tu ni trunčice gorčine. A mogla je bit i ljuta i ogorčena, čim piše o tri generacije jedne hrvatske obitelji, ili kako su to pisali kritičari nakon premijere, o moralnoj cijeni preživljavanja kroz desetljeća međusobnih sukoba. U nas se, uostalom, i za manje bude milijun puta ljući. Ima toga još. Recimo ona glumica koja također pamti štošta, ali svejedno ne gleda nego naprijed, uvjerena da je i ovo danas što živimo dovoljno komplicirano da bi se natrag vraćali. A navečer, pred spavanje, pokušava se sjetiti barem jedne stvari koja joj je taj dan učinila lijepim. To je njen recept. Vjerovati da dobro pobjeđuje je recept. Ne biti ogorčen, ljut, jalan, to je recept. Slučajno ili ne sve se su one žene i sve se bave nekom vidom umjetnosti. Dok ih se gleda vrijedi se zapitati, što se to do vraga meni dogodilo!? I zašto je to bilo tako teško otići na predavanje ugledne redateljice, i zašto garant neće biti vremena poći na predstavu Tene Štivićić kad je, a valjda hoće, u nas uprizore, i zašto je tako teško vjerovati da je to uporno okretanje put natrag ne bi li se našli ‘pravi’ razlozi osobnog nam jada, jedino rješenje, kada smo sto puta vidjeli da nije.

   Kako biti dobar!? Možda je banalno, ali je ključno spoznati kako biti dobar. Nema koji dan, na vrhu pokretnih stepenica zagrebačkog pothodnika stoji časna sestra. Podosta je u nje godina. U rukama joj pune vrećice, taman da joj korak bude još nezgrapniji i teži. Moli djevojku od svojih niti 20 da joj pomogne da sigurno zagazi na prvu stepenicu brzih pokretnih stuba, a dalje može i sama. Djevojka je njen poziv uredno ignorirala. Žurilo joj se valjda. Starica joj nije uzela za zlo. Svejedno je bilo pomalo tužno. Vidjeti zato lica poput onog u Tene Štivićić i Kim Longinotto, znati i da ih ima i da je moguće, zato je i važno i dobro. Film, predstavu, pjesma dobrog Vlade Divljana i djevojčica koja će danas sutra biti bolja od svojih roditelja. Zašto ne bi moglo i tako!?