Karl Rove bio je među političkim protivnicima najomraženiji suradnik Georgea Walkera Busha, predsjednika SAD-a početkom 21. stoljeća. Rove je formalno bio viši savjetnik predsjednika Busha, zamjenik šefa osoblja Bijele kuće, bio je čovjek koji je republikanske kandidate, ponajviše Busha mlađeg, vodio do najvećih političkih uspjeha, lukavi strateg izbornih kampanja kojega su njegovi politički protivnici, zbog navade Rovea da kampanje vodi i kolikogod treba prljavo, smatrali podlacem. Roveu u politici nije nedostajalo neprijatelja, a to obično znači i da mu nije nedostajalo uspjeha.
Glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić tvrdnjom izrečenom u intervjuu za Z1 da je prije otprilike godinu i pol tadašnji predsjednik Ivo Josipović predložio HDZ-u da mu pomogne u rušenju Zorana Milanovića s premijerske dužnosti i u instaliranju Vesne Pusić na to mjesto po svemu je sudeći zaigrao ulogu Karla Rovea u taboru Tomislava Karamarka. Ta je teza toliko bombastična da je pravo čudo, prihvati li je se točnom, da nije korištena u proteklih godinu i pol dana, primjerice u predsjedničkoj kampanji. Brkić je u ponečemu sigurno uspio: o njegovoj se izjavi priča, natjerao je Josipovića da nešto ranije nego što je bivši predsjednik to sam namjeravao barem donekle objavi svoje političke planove.
Svrha je Brkićeve izjave vrlo jednostavna: unijeti razdor u i inače ne baš idilične odnose u trokutu Josipović-Milanović (SDP)-Pusić (HNS). Nadalje, tom izjavom pokušao je smanjiti vjerojatnost nekakvog političkog uspjeha Josipovića na parlamentarnim izborima prije nego što smo i saznali kako će se bivši predsjednik politički aktivirati i organizirati za izbore. Trenutak za udar na Josipovića je odličan. Otkako je izgubio predsjedničke izbore Josipović je na nizbrdici. Osvojo je 1,084 milijuna glasova, ali za parlamentarne izbore to mu ništa ne znači. Riječ je o drugačijoj igri koja se niti ne igra istim kartama. Posljednjeg dana mandata neočekivano je gotovo pa ispsovao svoju bivši stranku SDP objavivši da se ne namjerava vraćati u stranku koja nije spremna provoditi reforme. Istoga se trena politički prilično osamio: ORaH s njim ne želi taman i da on hoće s ORaH-om, a neke druge opcije kojoj bi se mogao priključiti naprosto nema, osim ako pod relevantnom opcijom Josipović ne smatra politički irelevantnog Nikicu Gabrića i njegov Nacionalni forum kojem je kao predsjednik davao podršku prije nego što je formiran kao stranka. Spominje se Josipovićeva lista, možda i nekakva koalicija, ali to sve u ovom trenutku ostavlja dojam nečega što je na dugom štapu i što je obavijeno teško proničnom koprenom. Zbog svega je toga trenutak za udar odlično izabran (za sada ne i baš najbolje izveden), dok se Josipović još nije pridigao, da se ne pridigne.
Nije nezanimljiva ni Josipovićeva interpretacija. On tvrdi da je Brkić izjavio što je već izjavio zato što ga brine da neka Josipovićeva opcija osvoji dio lijevih i centrističkih glasova birača koji nisu skloni Milanoviću i SDP-u uslijed dugotrajne krize. Posljedica tog osvajanja glasova bio bi dovoljan broj mandata za vladu koju bi, u tako projiciranom raspletu, formirali Milanović i Josipović. Ono što u toj Josipovićevoj izjavi golica znatiželju nije ono što je odgovorio Milijanu Brkiću nego ono što je neizravno poručio Mireli Holy – »na to da ćeš ti pecati glasove među razočaranim biračima Kukuriku koalicije više ne računaj«.
