Jedna od ključnih fraza u američkoj predsjedničkoj kampanji 1992. godine bila je »the economy, stupid«. Tu je frazu skovao James Carville, strateg kampanje tadašnjeg demokratskog predsjedničkog kandidata Billa Clintona. Bila je to jedna od tri temeljne poruke Clintonove kampanje koja je do danas, u ponešto stilski promijenjenoj varijanti, ostala itekako živahna u političkom vokabularu i kulturi.

   Ta se fraza u posljednje vrijeme aktualizira i u Hrvatskoj. Približavaju se parlamentarni izbori i težište političke borbe pokušava se prenijeti sa svjetonazorskih pitanja na polje ekonomije pri čemu valja imati na umu da svjetonazorska pitanja neće nestati. Ona su naprosto sastavni dio ljudskih života, a time i politike. Predsjednik Vlade Zoran Milanović u posljednje se vrijeme u javnim istupima fokusirao na ekonomiju, a predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u posljednjim je javnim istupima nagovijestio da će se fokusirati na ekonomiju. Bjelodano je da će ekonomija biti novo poprište sukoba vlasti i opozicije. U tome će vrlo vjerojatno biti i svjetonazorskih trvenja, jer uređivanje ekonomskih odnosa u društvu bez ideološke podloge je nezamislivo, ali bit će ekonomija, sudeći prema ovotjednim zbivanjima i prilika za odmjeravanje na polju nacionalnog ponosa.

   Milanović je iskoristio činjenicu da HDZ svoj ekonomski program radi u suradnji s bavarskim institutom IFO ne bi li poentirao na nacionalnom polju. Za njega je hrvatski gospodarski program intimno nacionalno pitanje, pa i pitanje nacionalne sigurnosti, po pitanju gospodarskog programa Hrvatska ne treba savjete, a »o tome odlučuju naši ljudi. Hrvati u Hrvatskoj, ne u Moskvi, ne u Berlinu«. Da je gospodarski program za Milanovića emocionalno pitanje jasno je i iz njegove tvrdnje da autoceste posebno u južnoj Dalmaciji, da se radi o pitanju profita i zarade, ne bi bile izgrađene jer to niti jedan strani institut ne bi savjetovao, ali »za nas je to pitanje srca, a onda novca«. O mnogočemu bi se dalo raspravljati na temelju onoga što je o toj temi izgovorio Milanović, o tome zašto su u južnoj Dalmaciji građene autoceste, a ne jeftinije brze ceste čime tamošnje stanovništvo ni u čemu ne bi bilo zakinuto, a bile bi jeftinije. Bilo je riječi i o Staljinu kao posljednjem koji je izvan Hrvatske probao pisati njen gospodarski program, pa je upitno kako je nastalo ono što se u historiografiji naziva Hrvatskim proljećem. Nejasno je, ponajprije, zašto netko zbog nekakvog nacionalnog ponosa ne bi nekoga izvan Hrvatske, za koga smatra da ima pameti, priupitao za savjet. Uostalom, baš kada je riječ o autocestama to je učinila Vlada kojom predsjedava Milanović angažiravši inozemne savjetnike ne bi li uspješno monetizirala autoceste građene i srcem. Ta Milanovićeva žaoka, prigovor Karamarku na nacionalnoj osnovi, vjerojatno je barem malo zasmetao čelnika HDZ-a. Ipak predsjedniku HDZ-a manjak nacionalnog samopouzdanja prigovara netko tko gledano Karamarkovim očima ne voli Hrvatsku.

   I dok Milanović govori o ekonomiji, otvara ceste, izbjegava teme u stilu »lex Perkovića«, Karamarko tek treba otvoriti ekonomiju kao temu. Najavio je da će to biti početkom ožujka kada će biti predstavljen ekonomski program njegove stranke. Do tada njegov se ekonomski program svodi na izjave o nesposobnoj Vladi, ali i ostajanju u prošlosti i to zbog navodno nevjerojatne opsjednutosti ustaškim zmijama bivšeg predsjednika Ive Josipovića. Da malo bolje pogleda tko su mu sve koalicijski partneri Karamarko bi lako uočio ustašku zmiju. No, dogodi se ponekad da ljudi naprosto ne vide ono što im je pred očima. Kada i Karamarko konkretno progovori o ekonomiji onda će Bill Clinton po drugi put biti među Hrvatima. Prvi je put nakratko posjetio zagrebačku zračnu luku u siječnju 1996. godine, a drugi put će navratiti sloganom »the economy, stupid«.