Zovi, samo zovi… trešti ispred velikog šatora na kojem piše Hrvatska. Na ulazu gužva, neprekinuta kolona, a iz daljine vide se samo slova: MATINEJA – DAJE SE…

   Gase se svjetla, sličice zatitraju na bjelini golemog projekcijskog platna i kreće foršpan. Fratar blagoslivlje ured sa secesijskim namještajem, ispred njega križa se žena u crvenom. U sljedećem kadru pojavljuje se plakat MEĐUGORJE, a zatim slijedi propagandni spot Hrvatske turističke zajednice »CROATIA – FULL OF LIFE«.

   Napokon počinje film. Žena u plavom diže desnicu na Markovom trgu i izgovara zakletvu. Zatim se režiser introspektivno vraća u skromno mjesto Lubarska na Grobniku, u zaleđu Rijeke, na kojem se majušna djevojčica penje starim, trošnim drvenim stepenicama do skromnog jednosobnog stana na prvom katu kuće. Vide se prostrana polja, široke ravnice, beskrajno plavo nebo, Rječina šumi, neprestani, nepresušni, uporni šum slapa podno kuće.

   Bosonoga djevojčica istrči u vrt, dok se u pozadini vidi zarumenjeno nebo u smiraj Sunca ili u praskozorje. Mir i tišina staroga bunara. Misterij povijesti stare frankopanske kule u Gradu Grobniku. Povijesne knjige. Šum vjetra na vrhuncima planina koje okružuju Grobničko polje. U toj zaglušujućoj tišini s pogledom na zelenilo bora, smreke i jele, i plavetnilo neba, mora i otoka u daljini, djevojčica se osjeća slobodnom poput ptice.

   Djevojčica raste, penje se po stablima poput dječaka, kopa zemunice, trči po pustim poljima dok joj vjetar šiba lice uvijek zarumenjeno od sunca ili vjetra. Užasava se jedino poskoka i koprive. Često upada u grmlje kopriva, vidajući plikove, a i susreti s poskocima nisu bili rijetki, no na sreću uvijek su završavali dobro. Uvijek je instinktivno znala kako se ponašati u blizini zmija…

   U dahu prolaze kadrovi dok djevojčica od grobničke Heidi postaje djevojkom, završava školu u Americi, studira, postaje ministricom, pa veleposlanicom, odlazi sa sretnom obitelji u Bruxelles gdje se zapošljava u velikoj zgradi ispred koje je kompas u plavo-bijelom krugu i piše NATO. Kažu da je sama stekla autoritet među vojnicima u misijama zbog čega su je kolege u NATO-u prozvali Swambo što je akronim za – She Who Must Be Obeyed, odnosno, ona koju se mora slušati. Kandidira se za predsjednicu domovinske i iseljene Hrvatske i pobjeđuje što izaziva ovacije u dvorani.

   Među ozarenim licima u prvom redu prepoznaje se Tomislav Merčep, to je onaj kojem se sudi za ratne zločine od prije dvadeset i kusur godina. Nazire se i figura Ante Đapića podignute ruke, dok gradonačelniku na plaćenoj slobodi Milanu Bandiću nešto na uho šapuće sveprisutni Zdravko Mamić. Tu su i propali predsjednički kandidati Andrija Hebrang, Zdravko Tomac, Ćiro Blažević… Tomislav Horvatinčić ljubi se s Rojsom. Tko je jamio jamio, tko je gazio gazio. Kraj mr. sc. dipl. iur. bivšeg specijalca policajca Željka Sačića sjedi Velimir Bujanec i u kokicama nečeg bijelog ima. Tu je cijela glava hrvatskog naroda, a i Krnjo iz Prološca koji se prije spaljivanja pita kakvo nam je onda dupe…

   – Pssssst!, umiruje publiku autoritativni cjepač karata Josip Klemm.

   – Vjerujem u te, zemljo moja Hrvatska!, izgovora ozarena lica žena u plavom. Na platnu su pojavljuju velika slova THE END.

   Publika frenetično plješće, a Kino Hrvatska još dugo ostaje u dubokom mraku.