U desetoj minuti prezentacije novog slogana turističke nam Lijepe naše, činilo se bit će to dobra priča, šeretska ako ništa drugo, vickasta i vrckava onako kako nam je vickast bio premijer dok je obilazio Gunju, ili barem ležerna onako kako je ležeran okovratnik košulje u grčkog premijera. U toj desetoj, ako ne i jedanaestoj minuti objave, mlada dama, za ovu priliku poprilično nepromišljeno odjevena u haljinu boja njemačke zastave, još je uvijek, naime, pojašnjavala što je to zapravo »ribrending«, sipala tuđice kao iz rukava, pričala o etapama natječaja, kazivala slogane u drugih, uvjeravala nazočne, onako kako je odavna uvjerila sebe, da smo izabrali pravo rješenje.

Riječi su iz nje tekle k’o slapovi Plitvičkih jezera, ali slogana nigdje. A narod nervozan i nestrpljiv. Taman da se ministar poput dječarca skrivečki nasmije i namigne novinarima smještenim preko puta stola, tek da im izrazi suosjećanje i da mot da ipak neće to trajati vječno. I stvarno, u valjda dvadeset petoj minuti svečane prezentacije, eto ti objave – Hrvatska, puna života! Croatia, full of life!

Muk umjesto aplauza

U dvorani, umjesto aplauza, ravnodušni muk. Nije baš da je život taj čas stao, ali nije ni da ga je vele bilo. Onaj ministarski mig je jednostavno slutio na bolje, na neki diverzantski propagandni bezobrazluk tipa »Hrvatska do jaja«, a ispalo je srednjostrujaški, taman tako da ne bi ni aplauza, ni zvižduka. Hrvatska, puna života. Možda i jest, ako ste turist. I ako je ljeto. I ako je društvo u mornarskim majicama opet uspješno prodalo muda pod bubrege zapjevavši tako da se stranom gostu čini kako ovi ovdje pjevaju po cijeli dan. Samo, jebat ga, ne pjevaju baš. Hrvatska, puna života. Nije to ni najgore kad se izgovori recimo na talijanskom, ali ako ste građanin ove lijepe zemljice, onda vam to mora, prije ili kasnije, zazvučati kao loša šala na vaš, odnosno na naš, račun.

   Jer, što je to ovih dana život u zemlji punoj života!? Život je primjerice inauguracija, ona koja samo što nije na Trg sv. Marka okupila birano društvo da pozdravi novu predsjednicu, onu koja itekako zna što je život i kako ga se živi punim plućima kad si, recimo, u Bruxellesu. Da strogo zadani protokol dozvoljava, bilo bi lijepo i poučno od nje čuti kakav je osjećaj živjeti u predsjedničkom apartmanu hotela Sheraton, tako daleko od svih onih vrećica s hranom zataknutih na kante za smeće tek toliko da se za sirotinju nađe. Visoka, Prekrižje, Pantovčak!? Eto ti slatkih životnih muka, većih od kredita u švicarcima, od podstanarstva, od nezaposlenosti, od loših poduzetnika i nikakve plaće. Pjevat će, svejedno, zborovi, plesati plesači, dojahati alkari, grmjet će plotuni. Narod će na Trgu na tren disati punim plućima, svoj na svome, radostan što je pamćenje disciplina kratkog daha od koje se samo predizborna obećanje brže tope. I ništa nas neće iznenaditi, osim možda onog nesretnog protokolarnog propisa koji ne da se lenta vješa preko kaputa, već samo preko odijela. A mi se, života mu, lenti veselili.

Sljedba Glavaša

E da, život, recimo ono što diktira sljedba Branimira Glavaš dok hoda naokolo i živahno određuje tko je četnik a tko nije. Govor mržnje!? Dakako, ali nigdje nema te policije koja će sama od sebe krenuti u sankcioniranje istog, jer zašto kvariti idilu u zemlji sunca, mora i kulturnih znamenitosti. Ustaše, partizani, četnici, akumulatori, kiseline, selotejpi. Kao da je važno, kao da se ikog tiče. Fašizam!? Mržnja!? Stat će to čim turistička sezona započne. Samo je valja dočekati. No, reda ipak mora biti, pa ako će se gledati kroz prste onima koji siju mržnju i usred Sabora, kaznit će se uredno oni koji na svoju Facebook stranicu nalijepe sliku Popaja i vlati kanabisa.

   No, dobro nije život samo tih desetak prvih stranica dnevne štampe, onih rezerviranih za tzv. visoku politiku i Savsku 66. Ima života i dalje od Baldasara i Keruma, recimo kad Severina šalje sličice sa zimovanja u Dubaiu, ili kad Mamić prodaje još kojeg pulena za još koju milju eura. A zna se desiti i takvo čudo da život nađete tamo gdje ste mislili da ga odavno nema. Recimo na Čelimbaši kojoj je dašak novoga života udahnuo ni manje ni više nego premijer otkrivši da postoji i brdo i snijeg na niti sat i po vožnje od Zagreba. Lijepo je to, lijepo je što je spomenuo potrebu da se uloži u skijalište, pa da nekih 200 ljudi dobije posla i da zamrli kraj prodiše od – turizma. Samo, to njegovo otkriće Čelimbaše u zadnjoj godini mandata slika je i prilika svega što je od naših života ova vlada napravila u ove skoro četiri godina. Četrdesetak godina života i tri godine mandata im je sve pred nosom, tri godine to što im je pred nosom uporno ne vide, da bi na kraju balade kad je za sve puno prekasno, puni života, progledali. Barem kad su skijališta u pitanju.

Tko će dočekati?

Dalo bi se vesti još, samo nema potrebe kad je odavno jasno da je život, na žalost, negdje drugdje. Nema tog slogana koji može oživjeti apatičnu masu, onu koja će u nedjelju uredno sakupljati boce uokolo Trga Svetog Marka kada padne zastor na priredbu ‘skromne’ nam predsjednice, ili pak nehajno ispijati kavu na Špici dok inauguracija traje. Ovako ili onako, ako niste navijač obnevidio od navijačke strasti, nema vas tu što ponijeti. Ovaj narod, na žalost, odavno nije pun života, ali jest štuf, mrk, neprijateljski raspoložen, kivan, ojađen, nezadovoljan, dezorijentiran. Nema te lente koja bi to mogla promijeniti, nema te Čelimbaše, nema tog slogana. Hrvatska, puna života!? Prije će biti Hrvatska zemlja kojoj je dvadeset godina bilo premalo da odraste, pa se tako i ponaša, kao nezrelo čeljade koje je taman završilo fakultete pa mu treba mandat ili dva da se iživi, da popije, poždere, da raskući prije nego shvati da godine nose neke obaveze, neku odgovornost, recimo onu da se zlu stane na kraj.

   Možda je 20 i koja godina uistinu malo da bi se izgradilo zdravo neko društvo i možda ovo bude Misir kad Hrvatska ulovi zrelih četrdeset. Samo, tko će to dočekati. I što nam je do tada činiti. I što će od nas ovakvih ostati osim bezlične mase zavedene lentom što se prekraja od prigode do prigode, ovisno o figuri onog tko je nosi. Hrvatska, puna života. Da bar je, ali kad nije. A kako je i moglo biti drugačije nego šarena laž, kad je mlada dama zadužena za brendiranje, na povijesni dan hrvatskog turizma pred novinare došla u haljini, pazi sada, boja njemačke zastave!?