Tko eventualno ipak nije naletio na tu senzacionalnu i povijesnu vijest čak ni u 325 TV priloga o toj temi u tri dana, riječ je o tome da će se pregledi, pretrage i operacije u 33 hrvatske bolnice do ljeta obavljati i u »dodatnim terminima«, srijedom popodne i subotom prijepodne.

   Tako će dio pacijenata koji su u našim bolnicama lani naručeni u neku specijalističku ambulantu ili na magnetsku rezonancu, spiralni CT, ultrazvuk i razna druga dijagnostička snimanja za termine u svibnju, rujnu ili u prosincu, ipak biti pozivani ranije.

   To je pilot-projekt Program plus.

   I svi su oduševljeni kako je nešto tako revolucionarno i tako genijalno moglo biti osmišljeno u tijesnom krilu hrvatskoga javnog zdravstva. Jednom riječju, Program plus je osmo svjetsko čudo.

Iako je, naravno, u toj tako divnoj priči – ako bismo se svi ipak mogli malo pribrati – čudo samo to kako se naša javnost, uključujući i nas novinare, mogla tako nepovratno, kao magarac na batine, naviknuti na nenormalnu situaciju da se onda svemu što okreće kormilo u pravcu normalnosti divi kao mađioničaru koji gazi po žeravici i guta vatru.

   Pa, zaboga, sva ta basnoslovno skupa medicinska oprema, koju milijunima eura financiramo mi, osiguranici i porezni obveznici, jedino u Hrvatskoj radi samo pet radnih dana i samo u jutarnjoj smjeni.

Pa samo u Hrvatskoj se bolničke specijalističke ambulante u javnom zdravstvu zaključavaju u dva ili tri poslijepodne. Pa samo ovdje će vam se svatko grohotom smijati ako naivno upitate zbog čega, na primjer, na kolonoskopiju ne naručuju ljude u 18 sati i zašto se djetetu ne može prepisati aparatić za zube u 19 sati? Pa samo tu vam liječnik smije reći da dođete k njemu u privatnu ustanovu gdje radi utorkom i četvrtkom popodne – »kad vam je taj pregled zbilja toliko hitan« – pa ćete sve riješiti elegantno i ne trošeći živce.

   Pa liječnici su jedino zanimanje u Hrvatskoj u kojem se može imati dovoljno vremena i snage da se kontinuirano rade dva posla – u javnoj bolnici i u privatnoj praksi. Nikome drugome to ne bi palo na pamet, ne zato što to možda ne bi želio, niti što mu dodatna zarada nije potrebna, nego zato jer se na svom primarnom poslu toliko pretrgne i on ga toliko apsorbira da za ništa drugo ne bi imao mjesta ni energije.

   Jasna stvar da medicinskom osoblju, po razumnoj tarifi, treba platiti sve što rade prekovremeno. Ali kako to da se jedino oni nikad ne mogu reorganizirati tako da društvu pruže primjerenu uslugu?

Zar nije i tragično i komično da se srijedu popodne i subotu ujutro usuđuju nazivati »dodatnim terminima« koje će bolnice galantno ustupiti hrvatskim pacijentima? Kakav je to uopće način da ljudi čekaju po godinu dana da ih se pregleda? I na što su nas to navikli?

   Dok se u privatnim tvrtkama 24 sata na dan trči za svakom kunom i za svakim klijentom, u našem javnom zdravstvu ponašaju se kao da svojim pacijentima i cijelom društvu dijele posebnu milost.

   Jasno da je iz određenih liječničkih krugova već počela povika na mjeru koja je trebala biti uvedena odavno i to kao nešto svakodnevno, a ne kao privremeni »pilot-projekt« čije je daljnja sudbina zagonetna i nepoznata. Ako budu više angažirani u bolnici, kako će onda raditi privatno?