U našu malu valu uvukao se zadnjih dana neki nemir. Odnosno, da budemo precizniji, nemir se uvukao u vlasnike kuća u našoj maloj vali otkad su pročitali paklen plan ministra turizma koji bi trebao, barem on i njegovi najbliži tako vjeruju, dignuti turističku ponudu na višu razinu. Nije baš neki običaj da se usred zime strepi zbog ljeta, zima je u pravilu mrtav period, rezerviran za čamotinju i kuknjavu. No, kako neće bit nemir, kad čitaju u tiskovinama i gledaju na televiziji kako im je od onih malih mulića, na koji su stisnuli svo čudo starih suncobrana i još starijih ležaljki, ubuduće činiti tematske plaže – sadržajnu i tematsku plažu za pse, za ljude, za surfanje, za kulturu, za 24 sata partijanja, a može i za romantiku. Sve može, samo kako će se!?

   A nekad je sve bilo tako lako….

   Godina je, recimo, 1982. Ćaća i sinovi shvaćaju da neće proći još dugo prije nego im mulić podno kuće postane premali. Djeca rastu, a da samo bliža rodbina navrati na kupanje, bila bi gužva za sve te ručnike, ulja za sunčanje i svekoliku drugu opremu. Navukli su velike stijene, stavili šalunge, čekali oseku pa zamiješali beton. Koja je to samo bitka bila s plimom, vremenom, betonom. Epska! U pola posla odlučili su da njihova betonska plaža neće biti k’o druge, četvrtasta i tako dosadno pravilna. Bit će ona avangardna posve, u obliku peraje od morskoga psa! Dobro, ponešto je obliku kumovao i manjak materijala, ali uspjeli su. Svesrdno im je pri tom pomogao susjed prvi, Šime, zadovoljan i sam što mul kraj mula raste. Jer, svako novo vezište za ljude i brodove bio je samo još jedan kamenčić u mozaiku svekolikog razvoja naše male vale.

   Pamti ta peraja od morskoga psa koješta, mladost uglavnom, jer na početku balade, u doba kad su vikendice bile samo vikendica za užu i širu obitelj, a ne konačišta za turiste, nitko nikome nije priječio da se druži na kojem god mulu hoće. No, onda je došao turizam. I prvo su, da prostite, najebali psi. Isti onaj susjed Šime bio je najžešći njihov protivnik, makar bi laž bila kazati da i drugi vlasnici betonskih plažica nisu bili uvjerenja da je blasfemija pustiti psa da pliva istim morem k’o i čovjek. Više je vrijedila svaka ležaljka kupljena po akcijskoj cijeni, nego pseći vapaj za malo mora. Pače, gostu se toliko htjelo ugodit da se za sezone ni ‘tuđoj’ djeci nije dalo na ‘svoj’ mul. S vremenom se na nekim mulićima režim toliko postrožio da se činilo kako fali samo bokunić žice pa da Česi i Poljaci uistinu budu zatvoreni u resortu, uz čašu domaće travarice ili kisela vina. A svatko tko je mislio drugačije bio je običan izrod koji ne shvaća kolika je važnost privatnosti na ono malo betona podno kuće koji glumi plažu A kategorije.

Hit do hita

Malo je falilo da Šime i njegovi istomišljenici nametnu cijeloj maloj vali kućni red, ona pravila koja kažu da se od dva do pet popodne odmara i da nema buke iza 22 sata. Samo, nezgodno je kad pravila krše sami gosti, što zbog puno travarice, što zbog činjenice da turistički djelatnici u našoj vali svaki strani jezik govore isto, samo malo glasnije. Potegnu za večeri malo više, pa se gologuzi hvataju oko kuće iza 22 sata, a još je gore kad za dana, za kupanja prekorače imaginarnu granicu između dva mula i krenu razgovarati sa susjedima k’o da su doma. Bilo je jasno da režim ne može trajati dugo, odnosno da će ga se morati u hodu mijenjati, makar kome i teško palo. I vjerovali ili ne, prvi su blagodat toga osjetili psi! Vremena nisu za birati gosta, svaki je dobrodošao, pa ako to znači da će mu pašče dikod i u more skoči, neka ga.

   Sve u svemu, činilo se da su stvari opet sjele na svoje mjesto. Muli su se diferencirali, znalo se gdje su djeca, gdje umirovljenici, gdje dežurni grintavci koji o svakom znaju sve, gdje malo škuribande za malo romantike. Idilu je tek kvarila ljubomora u onih s malim mulima kad bi prolazili preko kojeg većeg. Veličina je ipak važna. A sad će se sve opet pokvarit! Jer valja se i opet specijalizirat! Šime bi tako mogao imati neku vrstu kulturno- zabavne tematske plaže, u kojoj bi se do podne točilo njegovo vino po akcijskoj cijeni, a od podne bi iznureni gosti, silom odjeveni u mornarske majice, tražili izlaz iz imaginarne ograde kojom mu je plaža opasana.

Party plaža mogla bi biti ona s druge strane vale, s betonskom skakaonicom. Glazbu bi puštala ekipa iz Vile Orhideje, koja ionako često pušta sve hit do hita »Narodnog radija«. Plaža za djecu i roditelje već je tu. To je ono malo nasutog žala u kraju, tamo gdje se van sezone brodice vuku van ne bi li ih se pituralo. Glavno da je plitko i da se trpovi povade. Adrenalinska plaža je isto ona Šimina, jer napetost raste čim se on spusti prekontrolirat situaciju. Zapravo, najveći bi problem bio gdje stavit onu romantičnu plažu. Trošit 15 kvadrata po osobi za romantiku, a samo deset za adrenalinske plaže, ne čini se logičnim. Može se, svega mu, biti romantičan i na pola kvadrata, i to bez da se uče neke posebne vještine. I što će ti kvadrati za blejat u sunce i mjesec, modru pučinu i plankton što svjetluca?! I kad je romantike, što će ti WiFi, koji će na plažu morat’ bit isto spojen!? I što će ti filmovi na plaži kulture, kad je dovoljno poslat starog Jakova da sjedne pa pripovijeda malo, može i u desetercu. Za izložbe je zato lako, bit će, ako ništa, kakav performans poput Matijinog okretanja ribe na gradelama golom rukom, uz cigaru i pivo u drugoj.

Uzbudili se dusi

Uglavnom, ideja je već sad puno i previše. A ukorak s vremenom se mora ići. Svi su izgledi da ljudstvo na terenu ode i korak dalje, da sortira goste po državljanstvu, boji kože, platežnoj moći i nemoći. Jedino se i opet ne zna gdje će psi. Oni će, da prostite, i opet najebat. A bome se ne zna ni kad će se, gdje i po kojoj cijeni okupati domicilno stanovništvo. Kakve su sreće, vratit će ih ova priča koje desetljeće unatrag, svih na istu plažu, makar da se vidjet ne mogu, a sve u ime dizanja turističke ponude na višu razinu. Ili će, kako to ministar snovidi, naći i oni svoj komad prostora na onoj jednoj trećini tematskih plaža koja će biti dostupna i običnom puku.

   Uglavnom, uzbudili se dusi u našoj maloj vali, sve od straha da će tuđe tematske plaže biti bolje i tematskije, bilo da su općinske ili dane u koncesiju. A to što još uvijek nitko nije spojio onih pola kilometra cijevi od vodovoda, da voda i valom končano u 21. stoljeću proteče, to nikoga ne brine. Kad se dobro zapartija, neće bit ni važno. Bit će taman toliko nevažno k’o imat i lijepih 15 kvadrata za učinit onu stvar.